O djetetu u majčinu krilu (Mk 9,30-37)

Ponekad imam u sebi osjećaj nedostatka …netko ili nešto jako mi nedostaje. Ponekad pitam sam sebe zašto je to tako kada mi izvana ništa ne nedostaje? Moguće da Gospodin dopušta takav osjećaj zbog ljudi kojima sam poslan kako bih mogao ući u njihovu situaciju.
Autor: otac Arkadiusz Krasicki, CSSp Photo: jasongarner.com nedjelja, 20. rujna 2015. u 10:38

Danas u evanđelju slušamo o vrlo čudnoj logici Isusova poretka: onaj tko je prvi, zapravo je posljednji; onaj tko je posljednji, zapravo je prvi. To može također  značiti da onaj koji je među nama najmanje prikladan za euharistiju u stvari je najprikladniji i obrnuto: ako netko misli  da je najprikladniji, to ustvari nije. Prihvatimo to kao pouku. Ako smo grješni i slabi, priznamo naš  grijeh i tražimo oproštenje, a imamo svoje mjesto kod Boga, on će nam oprostiti grijehe.
 
Markovo evanđelje, iako najkraće, iznenađuje nas dok nam govori kakav je Isus. Isus je išao kroz Galileju, ali nije htio da to tko sazna. Nije se trebao ničega stidjeti. Jednostavno, imao im je nešto za reći, a da to nitko drugi ne sazna. Čovjek ima takve trenutke u životu kada želi biti popuno sam ili u krugu svojih najbližih. Kada se to događa? To se događa tada kada netko ima neku težinu u srcu. Čovjek uvijek traži potpunu intimu kada nekome želi obznaniti nešto tajanstveno ili intimno, nekome reći o svojoj ljubavi ili progovoriti o svojim strahovima. Upravo tada čini to nasamo.
 
Isus svojim učenicima govori o velikoj tjeskobi koju nosi u srcu: Imam osjećaj da će me ubiti. Hodam tu po Galileji i činim dobra djela, ali uskoro će me ljudi ubiti kao životinju. Isus dijeli ono što nosi u svom srcu. Govori učenicima o svojem strahu. Kako oni reagiraju? Šute gledajući jedan preko drugoga jer dobro znaju što im se dogodilo na putu: Posvadili su se zbog toga tko je od njih najbolji.
 
Mislim da dobro poznajte situacije u kojima čovjek nema nikoga s kim bi podijelio ono što nosi u srcu, nema nikoga tko bi barem dio njegova tereta preuzeo na sebe. No, ljepota evanđeoskoga teksta je u baš u tome što naš Bog točno poznaje tu situaciju jer ju je sam proživio. On nije taj koji sjedi negdje sa strane jer mu je dobro, nego on dobro poznaje trenutak kada ga svi, pa čak i najbliži prijatelji, napuštaju te ostaje potpuno sam. To je prva stvar koju želimo iščitati iz ovog odlomka.
 
Druga je činjenica slabosti Isusovih učenika. U nama često postoji savršena slika apostola. Međutim, na ovom mjestu vidi se njihov jad i bijeda. Imaju po četrdeset godina, pa i više, a svađaju se među sobom tko je bolji kao mala djeca. Djetinjasto je govoriti jedan drugome: ja sam bolji od tebe. Iznenađujuće je što Isus jednostavno vidi problem u njihovim očima. On zna kako ga najbolje riješiti. Prije svega sjeda s njima. Isus ne stoji i ne govorio autoritativno mašući prstom, nego u intimnoj atmosferi sjede i naučava. Osim toga, uzeo je neko dijete i zagrlio ga. Zašto? Da im pokaže što o njima misli. To je bila njegova reakcija na to što su oni učinili. Oni su bili poput male djece – nedorasli muškarci. Isusova je gesta jasna. On ne želi kažnjavati, vikati, udarati, nego uzima u krilo i grli! Kada mi imamo nekoga pored sebe koji nas ne želi slušati niti shvatiti, onda se odmah naljutimo. Ta nas osoba više nas ne zanima i to je kraj našeg prijateljevanja. A što Isus radi? Bit ću prema vama kako pravi otac sa svojom djecom. Uzet ću vas na koljena i zagrlit ću vas.
 
Ponekad imam u sebi osjećaj nedostatka …netko ili nešto jako mi nedostaje. Ponekad pitam sam sebe zašto je to tako kada mi izvana ništa ne nedostaje? Moguće da Gospodin dopušta takav osjećaj zbog ljudi kojima sam poslan kako bih mogao ući u njihovu situaciju. Uvjeren sam da između vas koji čitate ovaj tekst postoji makar jedna osoba koja se osjeća usamljenom, odbačenom, kojoj netko ili nešto nedostaje. Ta osoba možda očekuje da ju netko sasluša jer osjeća strah ili bol. Primam mnoštvo takvih e-pisama i telefonskih poziva. I znam da ti ljudi nekoga trebaju. Znaju li oni da ta osoba koju trebaju postoji i uvijek je svima na raspolaganju? Zato dolazimo Isusu. Ne zbog gorke obveze, nego iz potrebe srca. Isus Krist želi danas s tobom sjesti za stol. Uzima te na koljena i grli govoreći: Nisi više sam. Tu sam za tebe, ne zbog obveze, nego zbog ljubavi. 
 
Vrlo je zanimljiva slika djeteta. Dijete je uvijek pomalo na smetnji. Što možeš učiniti s djetetom? Ali što se događa? Nema takvog roditelja koji ne bi volio svoje dijete. I što je dijete u većoj potrebi tim više ga roditelj voli i bori se za njega. Iz toga možemo zaključiti zašto Isus svojim učenicima pokazuje na dijete. Kao da želi poručiti svojim apostolima: Znam kakvi ste, ponekad ste beskorisni i niste niza ništa, ali ja vas volim. Što ću s vama? Vi se natječete tko je bolji, ali ja vas volim.
 
Možda si i ti u takvoj situaciji da misliš da nisi više ni za što? Ipak znaj da te Isus danas gleda i želi te zagrliti. Bez obzira na to koliko imaš godina, reci mu: Uzmi me na koljenja i ponašaj se kao roditelj koji voli svoje dijete. Trebam te! Želim da kada se potpuno predaš zagrljaju osjetiš da si s Gospodinom u raju.

 

Da biste komentirali, prijavite se.