Blaženi Stepinac između dviju totalitarnih ideologija

Donosimo propovijed koju je o. Franjo Podgorelec izrekao u remetskom svetištu o Spomendanu bl. Alojzija Stepinca.
Autor: karmel.hr/Laudato/I.J.S Photo: http://karmel.hr srijeda, 11. veljače 2015. u 08:49

Bl. Stepinac živio je u razdoblju velikih ideologija nacizma i komunizma. One su, premda naizgled oprečne, imale jednu zajedničku crtu: napustile su svaku poveznicu s Bogom i na njegovo mjesto postavile relativnu kategoriju – nacizam rasu, a komunizam utopiju besklasnog društva koje treba postići revolucijom.

U ime svog idolatrijskog kulta nisu birale sredstva, pa im je i sam čovjek postao puko sredstvo te nisu štedjele njegov žBl. Stepinac živio je u razdoblju velikih ideologija nacizma i komunizma. One su, premda naizgled oprečne, imale jednu zajedničku crtu: napustile su svaku poveznicu s Bogom i na njegovo mjesto postavile relativnu kategoriju – nacizam rasu, a komunizam utopiju besklasnog društva koje treba postići revolucijom.ivot ukoliko bi im stao na put.

Povijesna činjenica da je Stepinac svoju nadbiskupsku službu vršio u oba ova totalitarna i diktatorska režima posve je odredila njegovu sudbinu i životni put. On je protiv obiju ideologija odvažno branio zdrava kršćanska načela, Božja i ljudska prava, kako svojim pismenim i usmenim navještajem, tako i svojim konkretnim djelima i zauzimanjem.

Stepinac je još 1938. godine na jednom predavanju rekao da Hrvati žele i imaju pravo na vlastitu državu, ali da nikako ne smiju biti neljudi i osvećivati se drugima, nego je graditi na temeljima pravde i jednakosti. Kada je novosnovana „Nezavisna Država Hrvatska“ pod utjecajem i pritiskom Hitlerova nacizma počela kršiti ljudska prava, naišla je na žestok otpor upravo zagrebačkog nadbiskupa. O tome postoje brojni svjedoci i dokumenti.

Kada je ustaški režim, pod pritiskom nacista, 1941. godine donio rasističke zakone, bl. Stepinac uputio je Paveliću i državnim vlastima najoštriji prosvjed, prozvavši to „sramotom za hrvatski narod“. U svibnju 1943. došao je Paveliću zapovjednik SS-a i Gestapa, Heinrich Himmler, i tražio da se u logore u Njemačku pošalju i Židovi iz miješanih brakova, no tome se zdušno usprotivio Stepinac te uspio zaustaviti tu strahotu. O spašavanju Židova od strane Stepinca i drugih Hrvata za vrijeme marionetske NDH pozabavila se američka povjesničarka Esther Gitman, inače Židovka rođena u Sarajevu (koja je s majkom 1941. pobjegla), te je – u svojoj knjizi Kad hrabrost prevlada – pokazala na temelju dosada nepoznatih dokumenata Stepinčevu ustrajnost u spašavanju svih ugroženih, pa tako i brojnih Židova.

Stepinac je svojim kritikama rasističke ideologije i zauzimanjem za ljude drugih naroda toliko razbjesnio Pavelića da je ovaj odlučio na njega izvršiti atentat, koji na sreću nije uspio.

O spašavanju Srba postoje također brojna svjedočanstva samih članova toga naroda. Neka bude dostatno ovdje napomenuti da se u montiranom procesu Stepincu od strane komunista 1946., u obranu Stepinčeve nevinosti dobrovoljno – usprkos opasnosti – prijavilo i više Srba, ali im komunističke vlasti nisu dopustile da svjedoče. Među njima je bio i pakrački srpsko-pravoslavni episkop Emilijan, srpski liječnici dr. Milutin Radetić, primarius sveučilišne klinike u Zagrebu, dr. Julije Budisavljević, i drugi.

Kada je na pozornicu povijesti na ovim prostorima nastupila druga zvijer sa šest glava, komunistička Jugoslavija, koja je preko njega htjela stvoriti navodnu „Hrvatsku Narodnu Crkvu“, koja će biti odijeljena od Petrove stolice u Rimu, Stepinac je shvatio da je u igri neizmjeran ulog i da nema izbora. Shvatio je da komunistička ideologija, s ciljem lakše manipulacije narodom, želi razoriti njegov katolički i kršćanski identitet, ubiti dušu naroda. Zagrebački nadbiskup postao je svjestan da se preko njegove osobe prelama sudbina jednoga naroda i budućnost „jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve“ na ovim prostorima. Stoga je odvažno i nepokolebljivo odlučio te doslovno rekao: „Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati.“ (VJD, sv. I, str. 24s. (2. siječnja 1952.))

Možda je najbolju obranu i svjedočanstvo dao pravoslavni svećenik koji je nakon rata otišao na službu u Pravoslavnu katedralnu župu sv. Save u New Yorku. Čujmo, na izvornom srpskom jeziku, što je on pod zakletvom izjavio:

„Ja, Andreja D. Dimitrijević, srpsko-pravoslavni sveštenik, koji sam posvećen u čin sveštenika 10. augusta 1953. g. u Sabornom hramu u Požarevcu (Srbija), izjavljujem pod zakletvom sledeće:

(…) Bio sam u drugom razredu gimnazije kada je suđen. Sav pravoslavni živalj kome je bilo stalo da se vera hrišćanska održi upirao je pogled i nadu u Njega, jer je On podgrejavao ono, u ono doba, što niko od pravoslavnih Srba nije ni mogao ni smeo.

Zato Ga s pravom mnogi, kao i ja, poštujemo kao velikog sveštenomučenika Crkve Hristove.

Ja lično sam dobro upoznat sa arhipastirskom delatnošću ovoga velikog Nadbiskupa, pa sam slobodan tvrditi o petnaestogodišnjici Njegove smrti i to da je za vreme rata štitio sve ljude koji su bili ugroženi od ratne stihije bez obzira koje su vere ili narodnosti bili.

Posedujem imena i dokumentaciju koliko je Njegova Eminencija pomogao za vreme rata ne samo Hrvatima, nego i Jevrejima i Srbima. On je prvi osnovao Caritas u Europi, ali to ne mogu objavljivati jer su te osobe u Jugoslaviji. Nadam se da će zagovorom kardinala Stepinca pred Bogom uskoro sinuti sloboda i Hrvatskom i Srpskom narodu, kada ćemo slobodno moći o ovome pisati i govoriti.

Napisah ovo, ne radi Njegove pohvale, jer: “Ko će maju venac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo” (Njegoš), već radi pouke nas samih.

Prota Andreja Dimitrijević,Srpsko-pravoslavni paroh i Nastojatelj katedrale Sv. Save u Njujorku“ (Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, god. XXI., br. 3.-4., str. 20-21)

    „I ja ću poslati dva svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju tisuću i dvjesta i šezdeset dana…“ (Otk 11,3).

Blaženi Alojzije bio je jedan od tih svjedoka u jednom apokaliptičkom povijesnom razdoblju, u kojemu je pred dvjema totalitarnim ideologijama i zvijerima neustrašivo branio Božja i ljudska prava, osobito onih najugroženijih, jer „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre dijete“ (Otk 12,4). Obje su ideologije propale, kao i njihove državne tvorevine, a Stepinac sve jače svijetli i ostaje svjetionik narodu i Crkvi, pokazujući kako se odvažno valja zauzimati za Božja i ljudska prava, osobito najugroženijih.
 

Da biste komentirali, prijavite se.