Graše(vina) i domo(vina)

Graševina je najzastupljenija, pa usudio bih se reći i najpopularnija sorta u Hrvatskoj, a mnogi je smatraju i najozbiljnijom vinskom sortom u našoj zemlji. Stoga bih u ovoj kolumni pokušao nešto reći i o toj „kraljici hrvatskih vina“.
Autor: Dražen Plasaj/Laudato Photo: Arhiva utorak, 26. studenog 2013. u 08:23

Pretpostavlja se da graševina potječe iz srednje Europe, no oko preciziranja područja još uvijek ima različitih mišljenja. Neki smatraju kako joj je domovina Francuska (pokrajina Champagne ili pokrajina Alsace), dok drugi smatraju kako potječe iz austrijskog dijela Štajerske. Graševina je bila rasprostranjena sorta na vinorodnim područjima zemalja koje su nekada bile u sastavu Austro-Ugarske monarhije, a danas se najviše uzgaja u Hrvatskoj i Sloveniji. U Hrvatskoj se uzgaja u gotovo svim kontinentalnim vinogorjima: načelno najbolje graševine dolaze s kutjevačkog područja, no u dobrim godinama postižu značajniju kvalitetu i u vinogorjima sjeverozapadne Hrvatske, kao što je primjerice Plešivica.

Graševina se u Sloveniji naziva laški rizling, u Vojvodini samo rizling, u Mađarskoj olasz rizling, u Češkoj  i Slovačkoj rizling vlašsky, u Austriji i Njemačkoj welschriesling, a u Rumunjskoj i Italiji riesling italico. Nekadašnji naziv za graševinu bio je grašica, a ime graševina dao joj je hrvatski jezikoslovac, povjesničar, publicist i leksikograf slovačkog podrijetla Bogoslav Šulek. Da ne bude zabune, rajnski rizling i graševina su dvije različite sorte.

Prema „općoj“ definiciji graševina je svijetlo žuto-zelenkaste boje (slamnato žute), a kod starijeg vina izraženiji su žuti tonovi. Bouquet je svjež i voćni, vino je izraženog mirisa i ugodno gorkasto. Uglavnom se radi kao suho vino iako ima i drugih varijanti. Već kao mlado vino razvija sortni miris i aromu svježine. Dobra graševina (dobar položaj, dobra godina) okusom donekle podsjeća na svježu jabuku.

Graševina je svoj neupitni tron „kraljice hrvatskih vina“, zaslužila kvalitetom grožđa i vina. Naravno, kvaliteta varira, ovisno o području. U istočnim područjima Hrvatske graševine imaju u prosjeku nešto malo više šećera i nešto manje ukupne kiseline, dok je u zapadnim područjima taj odnos obrnut. Stoga se graševine mogu i znatnije razlikovati, ovisno o području. Zajednička im je prepoznatljiva aroma, zelenkasto-žuta boja, blaga gorčina te svježina i skladnost okusa. Iz tog se razloga često u nazivu vina graševine navodi i geografsko porijeklo – primjerice kutjevačka, daruvarska, križevačka, đakovačka, iločka, itd. Najveći broj vrhunskih graševina dolazi iz Slavonije - vinogorja Daruvar, Kutjevo, Slavonski Brod, Đakovo, Erdut, Srijem-Ilok i Baranja.

Iako je to naša najzastupljenija vinska sorta, graševina je, kao i gemišt neko vrijeme bila žrtva negativnog imidža koji je bio posljedica konzumacije loših graševina niske kvalitete. Iako je popularna, često se događa(lo) da se umjesto graševine za poklanjanje kupuju „dostojnija“ vina – primjerice traminac, chardonnay, plavac (npr. Dingač) i sl. Ne mogu se ne prisjetiti skepse kod određenog broja ljudi kada bih im preporučivao neku od naših graševina za takve prigode. Nakon preporuke, često bi znalo uslijediti pitanje: „Jesi siguran?“ ili „Joj, jel imaš kakvu preporuku radije za neki chardonnay ili nešto drugo osim graševine?“ i sl.

To nije bio slučaj samo u Hrvatskoj. Prema nekim informacijama, Italija je svojedobno svoj riesling italico uzgajala samo u ravničarskim dijelovima, za korištenje u proizvodnji masovnih vina. Austrija nije baš postizala vrhunsku kvalitetu s običnim, suhim graševinama, ali je sa slatkim predikatima od welschrieslinga uspjela postići višu kvalitetu. U tim se zemljama nije uspjelo od graševine napraviti redovno suho vino jer tamošnji geo-klimatski uvjeti nisu optimalni za tu sortu. Graševini treba kontinentalna svježina da bi pokazala svo bogatstvo arome. Kako bi uskladila kiseline i sladore u bobicama, treba joj također i više sunca nego što ima na područjima Austrije, Slovenije, pa ako ćemo biti baš jako precizni i objektivni, čak donekle i područja sjeverozapadne Hrvatske. Ali zato graševina u osunčanim vinogradima Kutjeva i okolice ili u Baranji daje izuzetnu kvalitetu. Ja bih se usudio reći fantastičnu.

Graševina zasad nije toliko prepoznata u nekim širim europskim, pa i svjetskim okvirima. Ukratko, bez značajnije većih količina graševine koje bi se izvozilo i plasiralo na strana tržišta, uz definiranu stratešku komunikaciju (marketing i PR) naših vina, koja je zasad po mojem mišljenju relativno neorganizirana - teško je i očekivati neku veću internacionalnu prepoznatost. Zanimljivo, za nešto lošiji internacionalni status dijelom je (bio) „kriv“ i sam naziv, odnosno ime sorte i vina. Naime, kako sam ranije i rekao, graševina se, ovisno o zemlji, naziva i  laški rizling, olasz rizling, rizling vlašsky, welschriesling i riesling italico. Svi ovi nazivi sadrže riječ riesling ili rizling. Na internacionalnoj razini kao „pravi originalni“ riesling percipira se rajnski riesling (iz Njemačke), a svi ostali rizlinzi se donekle percipraju kao kopije tog „originala“.

No, otporna kakva je, graševina je u svojoj, ne izvornoj ali usudio bih se reći, pravoj domovini - Hrvatskoj, preživjela negativan status, dokazala je i dokazuje ono što svi upućeniji poznavatelji vina, barem kod nas, znaju – prava, vrhunska graševina ne samo da ne zaostaje kvalitetom nego često može biti i superiorna puno razvikanijim sortama.  

Završit ću ovu kolumnu jednim, vjerujem poznatim citatom koji se koristi(o) za jedan poznati lik iz romana o Divljem zapadu. „Došao je tiho i ušao u legendu“. Ja bih ga za ovu priliku malo preformulirao: „Došla je graševina, postala kraljica hrvatskih vina i ušla u legendu“.

Da biste komentirali, prijavite se.