Croatian English German Italian

Čovjek kao glazbeno biće u liturgiji

Može li čovjek, kao glazbeno biće, doći do izražaja u liturgiji Crkve?
Autor: Bruno Diklić/Laudato/M.P. Photo: Elvir Tabaković ponedjeljak, 24. travnja 2017. u 10:45
Foto

Glazba je oduvijek prisutna među ljudima. Gdje su ljudi, tu je i glazba. Nema plemena ili kulture koji nemaju neke svoje prepoznatljive melodije i ritmove, nema nacije bez svečane himne, nema svečanog religijskog bogoslužja bez pjesme niti suvremenih filmskih projekcija bez glazbene pratnje. Glazba je tako sastavni dio naših života. Ona ima, bili mi toga svjesni ili ne, povlašteno mjesto u našem životu. Ona je nešto dinamično i univerzalno, a u isto vrijeme i mnogovrsno (sjetimo se samo da postoji klasična, koncertna, kazališna, sakralna, filmska, reklamna glazba, ali i muzikologija, filozofija glazbe, sociologija glazbe, muzikoterapija i mnoštvo grana te pristupa istoj). Na tragu ovoga mogli bismo reći da je čovjek zapravo i biće glazbe. On ima potrebu izražavati se ne samo verbalno ili gestama, već i pjevanom riječi, glazbenim instrumentima i dr. Glazba je zapravo jedan integralni dio samog čovjeka iako čovjek nije samo i isključivo glazbeno biće. Valja primijetiti da je glazba u usporedbi s drugim umjetnostima jedan specifikum: odvija se u vremenu, i zato se u bitnome razlikuje od umjetnosti vezanih uz prostor (npr. slikarstvo). Također se jedno glazbeno djelo razlikuje i od drugih književnih djela: neka je skladba živa tek kada ju netko izvodi.
 
Može li čovjek, kao glazbeno biće, doći do izražaja u liturgiji Crkve? Ima li za njega i njegovo glazbeno izražavanje prostora i vremena u liturgijskim slavljima? Znamo da Crkva glazbi u liturgiji pridaje velik značaj još od prvih kršćanskih vremena. Važnost sviranja i pjevanja u bogoslužju vrednovali su i Izraelci. Koliko se značenje pridaje glazbi u biblijskoj tradiciji, jasno se vidi iz činjenice što je riječ pjevati/pjesma/poj upotrjebljena 309 puta u Starom i 36 puta u Novom zavjetu. Ali glazba, koju izvodimo na bogoslužjima, nije tek glazba za izvođenje. Crkveni dokumenti nazivaju ju musica sacra (sveta, tj. sakralna glazba). Pjesme koje pjevamo na liturgijskim slavljima nisu svrha samima sebi niti imaju za cilj predstaviti glazbene kvalitete i sposobnosti pojedinog pjevača ili svirača. One nisu tu tek da se otpjevaju ili da pobude lijepe osjećaje u slušateljima.
 
To ne znači da crkvena glazba treba biti lišena bogatstva i ljepote. Sakralna je glazba zapravo komunikacija sa svetim – barem bi to trebala biti. Ona nije samo dio liturgije već je i sama liturgija. Stoga joj Crkva daje velik značaj u liturgijskom ambijentu, ali ne zato kako bi imitirala druga profana područja koja itekako koriste glazbu. Naprotiv, čovjek se – kao glazbeno biće – izražava i pjevajući: tamo gdje riječi nisu dovoljne, dolazi glazba. Stoga će prava liturgijska glazba biti ona koja je molitva, hvala i prošnja, zapravo, ona koja u središtu ima Boga i ono Božje. Dok imamo na umu da liturgija nije koncert niti prezentacija vještina nekog zbora, toliko opet moramo naglasiti da se u svetim obredima ne može pjevati bilo što i bilo kako. Od zborovođa, svirača i pjevača očekuje se odgajanje za liturgiju, ali i za otajstva koja slavimo.
 
Tako zapravo čovjek – kao glazbeno biće – ima itekako veliku i važnu ulogu u liturgiji Crkve. Njegovo muziciranje nije jednosmjerno niti samodostatno. Štoviše, ono je komunikacija. Samim time što je takva glazba jedan medij odnosa između čovjeka i njegova Boga, ona je posebna i drugačija. O važnosti i uzvišenosti sakralne glazbe svjedoče i ove riječi talijanskog skladatelja Ennia Morriconea: 'S filmskom glazbom nemam problema, ali sakralna glazba je vrhunac stvaranja. Nisam bio siguran jesam li tome dorastao.'

 

Izvođači