Croatian English German Italian

Ustani, pjesmu zapjevaj!

Smeta li pjevački zbor sudjelovanju i jedinstvu svih vjernika u liturgiji?
Autor: Bruno Dikić/Ludato/T.S. Photo: Laudato/T.S. ponedjeljak, 01. svibnja 2017. u 14:19
Foto

I danas se među starijim vjernicima u svakodnevnom govoru može čuti kako svećenik govori, a narod sluša misu. Takvo je poimanje euharistije ostatak pretkoncilske teologije i prakse gdje je svećenik vršio liturgijske čine na latinskom jeziku dok je puk molio krunicu, čitao iz molitvenika, pjevao pučke pjesme i parafraze misnog ordinarija. Iz toga se jasno vidi kako okupljeni narod nije imao neku značajniju ulogu u euharistijskom zajedništvu. Štoviše, dugi se niz godina laicima zabranjivalo pričešćivanje ili je ono bilo vrlo rijetko, što je znak nesudjelovanja vjernika u liturgiji u punini. S razvojem liturgije tijekom povijesti možemo pratiti razvoj i ulogu zbora u istoj. Prvotno kršćansko pjevanje je gregorijanski koral (jednoglasno pjevanje svih vjernika na latinskom jeziku). Otprilike od 4. st. u kršćanskoj je liturgiji postojala tzv. schola cantorum (pjevačka škola) koja je je bila odvojena od drugih vjernika i smještena na posebnom prostoru oko oltara (kor) te kasnije na galeriji. Postojanje takve pjevačke skupine nije značilo nesudjelovanje ostalog naroda u liturgiji već predvođenje naroda od strane sposobnijih pjevača. S razvojem glazbe i otkrićem polifonije došlo je i do intervencija na schola cantorum. Papinska kapela je npr. 1436. god. imala 9 pjevača, a u drugoj polovini 15. st. 24 pjevača. S daljnjim razvojem glazbe u liturgiju su ušle i višesatne koncertne mise, euharistija se klerikalizirala, a narod je sve manje i manje djelatno sudjelovao u liturgiji. Stoga je tijekom povijesti bilo više intervencija na području liturgijske glazbe, a ovdje ističemo papu Pia X. (1903.-1914.) i Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.). Koncil, uz to što je naglasio važnost sudjelovanja svih vjernika u euharistiji, učinio je jednu važnu stvar: vratio je pjevanje i zbor u samu liturgiju. Zbor nije prigodak ili priljepak liturgiji niti je pjevanje nešto usputno. Ono je sastavni dio liturgije kao takve.
 
Na tragu rečenoga nameće nam se pitanje: smeta li onda pjevački zbor sudjelovanju i jedinstvu svih vjernika u liturgiji? Jesu li pjevači u crkvama samo pjevači, a ostali vjernici samo slušatelji? To nipošto nije zamisao niti cilj euharistije. No kako onda prihvatiti zborsko pjevanje, soliranje i orguljaške instrumentale u svetoj misi? Naime, ništa od ovoga nije problem u liturgiji ako se koristi u razboritoj mjeri i ako odgovara duhu liturgijskih čina koji se u dotičnom trenutku slave. Stoga je nerazborito da u misi zbor pjeva samo na latinskom jeziku ili da ni u jednom trenutku puk ne sudjeluje bilo pjevanjem popijevke, klicanjem, otpjevom i dr. Ali nije dobro ni zboru uskratiti višeglasje. Samo je važno u kojem su omjeru jedno i drugo. Čine mi se odličnima novije liturgijske skladbe koje omogućuju naizmjenično pjevanje zbora i puka i samog zbora (npr. neparne kitice pjeva, svima poznatim napjevom, cijela zajednica, a parne kitice pjeva zbor višeglasno). Zbor je sastavni dio liturgije, prostor za zbor sastavni dio liturgijskoj ambijenta, pjevači sastavni dio okupljene vjerničke zajednice, a liturgijska je glazba i sama liturgija. Bilo bi potpuno krivo reći da zbor u liturgiji nema svoje mjesto ili da je tu višak. Naprotiv, zbor je predvodnik pjevanja u liturgiji. Bilo bi apsolutno nekreativno onemogućiti zboru da napreduje, da uvježbava nove skladbe, da se širi i izgrađuje. Ali uvijek treba imati na umu da jedan crkveni i liturgijski zbor nije poput nekog gradskog, sveučilišnog ili televizijskog zbora. On je predvodnik okupljene zajednice u pjevanju koja svojim muziciranjem daje hvalu Bogu te melodijom zaodijeva i obogaćuje liturgijski tekst. Iako većina seoskih župskih zborova nema možda ovakve probleme jer ne pjeva višeglasno već pučki, važno je ukazati i na drugu pogrešnu krajnost: nekreativnost i nemar u pjevanju te u učenju novih skladbi, zadovoljavanje s pjevanjem svega par ustaljenih (ponekad neliturgijskih) pobožnih pjesama, nezainteresiranost župnika da njegov zbor i puk lijepo pjevaju i sl.
 
Zbor nije priljepak u svetoj misi. Ali on to vrlo lako može postati. Povijest crkvene glazbe i liturgije može nam biti učiteljicom i pokazateljem kako učiti na greškama te koji je pravi smisao i uloga zbora u bogoslužju. I na kraju jednostavno možemo zaključiti naše promišljanje zajedno s piscem Knjige o Sucima: 'Ustani, pjesmu zapjevaj!' (Suci 5,12). Ustani, zbore Božji, narode Božji, i pjevaj Gospodinu!





 

Izvođači