Što je Drugi vatikanski sabor?

Papa Benedikt XVI. otvorio je Godinu vjere na 50. obljetnicu od početka Drugoga vatikanskog sabora. U prethodnom nastavku ove rubrike, o Katekizmu Katoličke Crkve, upoznali smo osnove o toj knjizi koju je Ivan Pavao II. smatrao istinskim plodom Sabora.
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato srijeda, 24. listopada 2012. u 00:00

Papa Benedikt XVI. otvorio je Godinu vjere na 50. obljetnicu od početka Drugoga vatikanskog sabora. U prethodnom nastavku ove rubrike, o Katekizmu Katoličke Crkve, upoznali smo osnove o toj knjizi koju je Ivan Pavao II. smatrao istinskim plodom Sabora. Štoviše, on je u Apostolskom pismu „Nadolaskom trećeg tisućljeća“ istaknuo da tekstovi Sabora „ne gube ni svoju vrijednost ni svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice... osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Sabor kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u XX. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeće u koje ulazimo.“ Papa Benedikt XVI., pak, Sabor smatra velikom snagom „za uvijek potrebnu obnovu Crkve.“ Očito je, dakle, da se radi o važnom crkvenom događaju o kojem je potrebno znati neke osnovne informacije na temelju kojih ćemo lakše razumijeti zašto nas sadašnji Petrov nasljednik vraća na saborske dokumente nastale prije 50 godina.

Sabor ili koncil?

Riječ koncil latinskoga je porijekla, concilium, i znači sastanak, u ovom slučaju sastanak biskupa, teologa, ljudi Crkve oko određenih pitanja, a pod vodstvom Petrova nasljednika. Sabor je, pak, hrvatska riječ za isti sadržaj. Zbog latinskog kao tradicionalnog jezika Crkve uobičajeno je saborske (koncilske) dokumente navoditi prema njihovim latinskim nazivima, a nazivi su uzeti prema prve dvije riječi kojima započinje dokument. Primjerice, Konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu nosi latinski naziv Gaudium et spes, u prijevodu Radost i nada. Tako započinje ovaj dokument, a cjelovita rečenica glasi: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovom srcu.“

Što se dogodilo na Prvom vatikanskom saboru?

Budući da se uz Godinu vjere veže jubilej početka Drugog vatikanskog sabora, potrebno je podsjetiti i na onaj Prvi vatikanski sabor održan od prosinca 1869. do srpnja 1870. godine. Bio je to pontifikat pape Pija IX. Saboru je prethodila Papina odluka (1854.) o proglašenju dogme – vjerske istine da je Marija začeta bez Istočnoga grijeha: „Vjerska je istina koju je Bog objavio da je Marija od prvog trenutka svog začeća naročitom milošću..., s obzirom na Kristove zasluge, sačuvana od svake ljage istočnog grijeha.“ Ova papina odluka, ex cathedra, bila je papina definicija o kojoj se konzultirao s biskupima samo pismenim putem. I otvorila je pitanje papinog primata: je li papa ovlašten odlučivati o nepogrešivim vjerskim istinama? Pio IX. napisao je i popis od 80 suvremnih zabluda (Sylabus) koje katolici moraju odbaciti: panteizam, naturalizam, racionalizam, socijalizam, komunizam, itd. No, uz sve izazove za Crkvu, Prvi vatikanski sabor ipak je najviše obilježila rasprava o papinoj nepogrešivosti. Odlučeno je: 1. Papa, kao nasljednik  Petrov i Kristov namjesnik, te vrhovna glava Crkve, ima potpunu redovnu i neposrednu biskupsku vlast nad općom Crkvom i nad pojedinim biskupijama. Vlast se odnosi na stvari vjere, morala, disciplinu i vodstvo; 2. Ako papa, kao službena osoba (ex cathedra) donosi za Crkvu neku konačnu odluku o vjeri ili moralu, onda je ta odluka po sebi nepogrešiva i nepromjenjiva. I nije potrebna suglasnost Crkve. Ove odluke pomogle su ugledu papinstva u Crkvi i izvan nje.

Drugi vatikanski sabor: Crkvu treba provjetriti!

Drugi vatikanski sabor najavio je, a onda i 11. listopada 1962. otvorio papa Ivan XXIII. Sabor se naziva i ekumenskim, jer je imao nakanu, po viziji Ivana XXIII., barem pripremiti jedinstvo među kršćanima. No, njegova je poruka bila još šira. Želio je također probuditi Crkvu iznutra i otvoriti je prema van, pomoći joj da uđe u dijalog sa svijetom. Rekao je da Crkvu treba provjetriti! Da bi u tome uspio, želio je probuditi svijest o suodgovornosti biskupa za poslanje Crkve. Tako se, nakon govora o papinom primatu iz Prvoga vatikanskog sabora, naglasak sada prebacuje na načelo kolegijalnosti u Crkvi čuvajući pritom primatski položaj Petrova nasljednika, što je utemeljeno u Kristovim riječima. Pripremu i sam Drugi vatikanski sabor obilježila je riječ aggiornamento, što se ne odnosi samo na prilagođavanje današnjem vremenu, već se radi o velikoj promjeni mišljenja. Drugim riječima, od Crkve se tražila širina u pristupu svijetu, no istodobno i duboko zahvaćanje u vlastitu bit da bi mogla služiti svijetu. Zbog toga je bio važan govor o Crkvi kao otajstvu! Znati komunicirati sa svijetom, a istodobno biti svjesna vlastitog identiteta! Čitajući dokumente ovoga crkvenog događaja vidimo da je Crkva zaista učinila iskorak u svijet, o čemu posebno svjedoči Konstitucija „Gaudium et spes – Radost i nada“ o Crkvi u suvremenom svijetu. No, Crkva je i o sebi rekla nešto novo, predstavljajući se kao Narod Božji. Velika promjena dogodila se i u samom slavljenju Euharistije. Uveden je narodni jezik umjesto dotadašnjeg latinskog, promijenjen je liturgijski kalendar. Laicima se također daje značajno mjesto u Crkvi. Medije se vrednuje kao divne Božje darove. O savjesti se govori kao o skrovitu mjestu u kojem čovjek osluškuje Boga. Ohrabren je ekumenski put prema drugim kršćanima. Ovo su samo neki detalji povijesnog događaja Crkve. Za vrijeme održavanja Sabora, umro je papa Ivan XXIII., a njegov nasljednik Pavao VI. spremno je nastavio njegovo djelo. U duhu Sabora nastavio je dalje i pokrenuo tzv. Biskupske sinode, sastanke biskupa cijeloga svijeta koji će biti pomoć papi, kao svojevrsna kolegijalna nadopuna u crkvenoj upravi.

Okvir dokumenata Sabora

U središtu Drugoga vatikanskog sabora bio je Krist, „svjetlo naroda.“ Zato, kako piše u Konstituciji o Crkvi, „ovaj sveti Sabor, sabran u Duhu Svetom, žarko želi njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navješćujući evanđelje svemu stvorenju.“ U br. 1 prvoga dokumenta (SC) piše: „Sveti Sabor je poduzeo: sve više unaprijediti kršćanski život vjernika; ustanove koje su podvrgnute promjenama bolje prilagoditi potrebama našega vremena; promicati sve što god bi moglo doprinijeti jedinstvu svih koji vjeruju u Krista i pojačati ono što bi pomoglo sve pozvati u krilo Crkve.“ Četiri su okosnice, četiri središnja dokumenta Sabora: govor o liturgiji – Konstitucija „Sacrosanctum Concilium – Sveti Sabor“ (SC), o Crkvi – Dogmatska konstitucija „Lumen Gentium – Svjetlo naroda“ (LG), o božanskoj Objavi – Dogmatska konstitucija „Dei Verbum – Božju Riječ“ (DV) i o Crkvi u suvremenom svijetu – Pastoralna konstitucija „Gaudium et spes – Radost i nada“ (GS).

Ostali dokumenti:
Dekret o sredstvima društvenog priopćivanja „Inter mirifica“ (IM)
Dekret o ekumenizmu „Unitatis redintegratio“ (UR)
Dekret o Istočnim crkvama „Orientallum Ecclesiarum“ (OE)
Dekret o pastirskoj službi biskupa „Christus Dominus“ (CD)
Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života „Perfectae caritatis“ (PC)
Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika „Optatam totius“ (OT)
Deklaracija o kršćanskom odgoju „Gravissimum educationis“ (GE)
Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama „Nostra aetate“ (NA)
Dekret o apostolatu laika „Apostolicam actuositatem“ (AA)
Deklaracija o vjerskoj slobodi „Dignitatis humanae“ (DH)
Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve „Ad gentes“ (AG)
Dekret o službi i životu prezbitera „Presbyterorum ordinis“ (PO)

Zanimljivosti o Drugom vatikanskom saboru

Bio je to „početak proljeća Crkve“, tako je Sabor nazvao kardinal Leon Suenens, te je Crkvu vidio u novom misijskom poslanju. Za njega je središnja ideja bila suodgovornost sveopće Crkve: „Biskupi po ideji kolegijaliteta postaju svjesni da su oni suodgovorni s papom za vodstvo sveopće Crkve, svećenici postaju svjesni da su suodgovorni za vođenje biskupije, svi vjernici suodgovorni su i za župu, i za biskupiju i za Crkvu općenito, i za evangelizaciju svih ljudi.“ Misao o suodgovornosti podupirao je i tadašnji mons. Karol Wojtyla ističući da je „ta svijest odgovornosti znak ljubavi prema Crkvi, koja mora vladati kako u biskupima i klericima, tako i u laicima.“ Za Ivana Pavla II. Drugi vatikanski sabor bio je polazišna točka pontifikata i pastirskoga djelovanja, te se neprestano želio vraćati na to vrelo. U radu Sabora sudjelovali su i hrvatski teolozi.

Zaključak

Dok je Crkva na Drugom vatikanskom saboru opsežno govorila o sebi kao Otajstvu Krista živoga, učinila je veliko otvaranje svijetu i zauzela dijaloški smjer s različitima – od drugih kršćana do ateista. No, da bi i danas uspjela u tom poslanju, biti živi znak spasenja u svijetu, najprije mora biti Kristova. Zbog toga nas papa Benedikt XVI. ponovno vraća dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, kako se ne bismo iscrpili u poslanju u svijetu, a izgubili dodir s vrelom vlastitoga identiteta. Ovaj tekst tek je jedna mala kap u moru blaga koje sadrže spomenuti dokumenti. Vjerujem da ćete, barem u Godini vjere, posegnuti za njima i otkriti koliku svježinu nose, ne zbog ljudske ruke, već zbog nadahnuća Duha Svetoga kojim je papa Ivan XXIII. i pokrenuto taj događaj 1962. godine, a tom istom snagom Benedikt XVI. ga u našem vremenu obnavlja želeći dokumente vidjeti žive na licu Crkve kojoj oduvijek i zauvijek u središtu stoji Isus Krist, svjetlo svijeta! No, da bismo Njegovu istinu i istinu Crkve uzljubili, potrebno je upoznati je.

Da biste komentirali, prijavite se.