Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

ponedjeljak, 18. studenog 2013. Arhiva kolumne

Bijela vrana

Bog ima samo tri odgovora na naše molitve – da, ne i imam nešto bolje za tebe. Biti bijela vrana ne znači ni da ni ne, nego – imam nešto bolje za tebe.
Foto: www.ulika.net

„U životu je važno, da ne skidaš pločice, sa zidova, u kupioni!“ - tim riječima jednog dječaka započinjala je, meni omiljena, radio-emisija novinara i pisca Mladena Kušeca na hrvatskom radiju pod nazivom „Bijela vrana“. U mom djetinjstvu ta je emisija bila ranim jutrom na prvom programu Hrvatskog radija. Slušao sam je često u društvu svoga tate koji je radio slušao od ranog jutra do kasno u noć, a nedavno sam je slušao navečer putujući kući s posla. To me ponukalo da se sjetim tih vremena i sjećanja podijelim s vama. Jer, što li su sjećanja drugo doli odsjaji vječnosti i besmrtnosti.

Lijepa su to vremena bila. U mom zaselku Matečkev brieg nitko od susjeda dugo nije imao televizije i jedini prozor u svijet bio je radio s puno kvalitetnih emisija. Televiziju sam gledao kad bih išao u posjet svojoj teti ili kod daljnjih susjeda koji su začudo imali razumijevanja za mene dječaka 's drugog briega' pa bi me pustili samog da cijelo nedjeljno popodne sjedim u njihovoj kući bez obzira bili oni doma ili ne. I danas sam im zahvalan na povjerenju i razumijevanju. I ljubavi. Jer, u konačnici, da bi čovjek nekome vjerovao mora ga voljeti.

To su bili trenuci mojeg „hodočašćenja“ u veliki nepoznati svijet. Samo moji trenuci u kojima bih se zapiljio u crno-bijele slike postajući u mašti jedno s njima. Omiljeni filmovi su mi bili westerni u kojima sam strepio za sudbine svojih prijatelja Indijanaca. Zajedno s njima oplakivao njihove mrtve i molio  Velikog duha da zaštiti njihove domove koje su pohlepni i krvoločni bijelci uništavali bez imalo milosti i razumijevanja za ljepotu kulture i života u koji su barbarski upali.

No, vratimo se „Bijeloj vrani“. Priznat ćete, nije lako biti bijela vrana. To zahtijeva izuzetne žrtve. U današnje vrijeme pogotovo.

Paradoksalno, ali što se više govori o ljudskim pravima, to je ljudska sloboda manja. Pa tako čovjek samo zbog izgovorene riječi može završiti u zatvoru ili doživjeti neku nepravdu i zlo.

I nije to prvi puta u povijesti. Kad god je dolazilo do neprirodne inflacije prava uvijek je sve završilo u diktaturi i krvavim ratovima. Jer, nemoguće je da svi imaju sva moguća prava. Ograničenja su nužna da bi se očuvao red u kaosu različitosti. Društva i civilizacije nisu nastali na temelju potpune jednakosti, koja je nemoguća, nego upravo na priznavanju zadatih različitosti. A biti različit i u isti mah tražiti biti isti s nekim drugim, priznat ćete da je u najmanju ruku zbunjujuće, ako ne i glupo. To je ponajprije neostvarivo. Osim naravno stvaranjem privida uz zloupotrebu moći i zakona.

Tako je bilo i tako će biti. I svaki pokušaj da se zaobiđe priroda i njezin poredak završio bi i završit će u sukobu. Krvi. Uglavnom onih nevinih, zavedenih od ideologija ili prisiljenih da ubiju kako ne bi bili ubijeni.

I sad kad razmišljam o riječima meni nepoznatog dječaka kojima Mladen Kušec najavljuje svoju emisiju, uviđam da je doista u životu važno ne skidati pločice sa zidova u kupaonici. Jer, skinemo li pločice, ostavljamo bez zaštite zidove koji će izloženi vlazi s vremenom propasti i kuća će se početi urušavati.

A onda nam ništa neće koristiti to da se nalazimo u društvu naprednih i razvijenih država kad ćemo biti beskućnici.

Zar nije bolje zajedničkim snagama uz postojeću kuću dograditi novu prostoriju u kojoj bi svoj dom mogli imati oni koji se osjećaju diskriminirani, progonjeni. Svi oni različiti koji zbog te svoje različitosti doista pate?

Ne mogu se ne zapitati je li onima koji ovih dana na sva zvona najavljuju katastrofu ako se ne skinu pločice sa zidova u kupaonici, iskreno stalo do zajedničke kuće i ljudi koji bi u njoj trebali sretno živjeti i osjećati se kao u svom domu?

Nekako mi se čini da im se živo fućka, kako se kaže narodski. Njima je bitno da se pločice skinu pod svaku cijenu. Oni su profesionalci. Đavolji odvjetnici kojima je stalo jedino do toga da komisija odbije zahtjev za priznavanje statusa svetosti. Oni su za to vrhunski plaćeni i od toga hedonistički žive u svojim oazama mržnje.

Njima nimalo nije stalo do tolikih koji u tišini pate. Koji se zbog nemogućnosti nošenja s težinom svoje različitosti u društvu ubijaju. I kojima nimalo neće biti lakše ako se pločice u kupaonici skinu sa zidova. Jer njihova patnja ne počinje u kupaonici, nego u kuhinji, dnevnom boravku, oko obiteljskog stola gdje žele biti priznati kao braća. Kao jedinstveni i nezamjenjivi dijelovi mozaika Božjeg stvaranja.

Tu počinje njihova patnja. U nemogućnosti da osjete prihvaćenost, ljubav, toplinu ljudske riječi. U nemogućnosti da se smiju od sveg srca. U nemogućnosti da svoj pogled otvore pogledu bližnjega, da pokažu svu ljepotu svoje duše i sve ožiljke svoga srca.

Hoće li to ikada moći? Velika je to tajna. Velik ispit za svakoga. Pogotovo nas kršćane koji smo svjesni da je Bog u kojega vjerujemo milosrdan i beskrajno strpljiv, ali koji je i Bog pravedan. I nitko nema pravo i ne može Bogu oduzimati tu osobinu – da je pravedan, da kažnjava zlo, a nagrađuje dobro.

On je Vinogradar koji sječe trsove koji ne donose plod. On je Gospodar koji kažnjava lijenog slugu koji ne ulaže denar, nego ga odlaže u skriveno spremište ne želeći uopće imati posla s Gospodarem.

On je u konačnici Sudac koji će odijeliti izabrane svoje od onih koji su Ga prezreli prepuštajući ih njihovom prokletstvu i samoosudi na vječnu muku.

P. S. Ima jedna zgodna izreka koja ide ovako: Bog ima samo tri odgovora na naše molitve – da, ne i imam nešto bolje za tebe. Biti bijela vrana ne znači ni da ni ne, nego – imam nešto bolje za tebe. I ako se pitate tko je u cijeloj priči bijela vrana, tada vam jedino mogu odgovoriti da ste to upravo Vi koji ovo čitate. Da sam to ja. Da je to svaki čovjek. Svi smo različiti i po nečemu jedinstveni.

Zbog te svoje različitosti ponekad smo hvaljeni i prihvaćeni za obiteljskim stolom ljudskog društva, a ponekad smo prisiljeni zatvoriti se u kupaonu i gorko plakati. U takvim situacijama odbačenosti, ogorčenosti i besmisla suludo je trgati pločice sa zidova. U takvim situacijama važno je ne zaboraviti da ima Netko tko na nas misli. Tko računa s našom različitosti. Jer da ne računa ne bi nas ni stvorio.

Treba se zato isplakati, umiti i vratiti za stol mirna i uzdignuta čela. Strpljivo čekati otvorena srca znakove kojima nas Bog želi voditi kako bismo nadišli sami sebe, svoje ograničenosti o koje se spotičemo na putu do istinske sreće. A upravo to nam naš Otac želi dati. Svakome. Istinsku sreću. Blaženstvo. Preobrazbu iz ružne ličinke u veličanstvenog leptira čija krila ne može slomiti ništa na putu u zagrljaj Očeve vječnosti.

Da biste komentirali, prijavite se.