Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

ponedjeljak, 27. svibnja 2013. Arhiva kolumne

Bog nije bankar

Kako mogu shvatiti to da jedan gubavac zahvaljuje na tako strašnoj bolesti kao što je guba, samo zato jer je zahvaljujući gubi upoznao Boga?

Svećenik-misionar Cesare Colombo (umro u listopadu 1982.) živio je 30 godina među gubavcima. Prije nego se odlučio za misije doktorirao je medicinu i kirurgiju kako bi ljudima tamo bio što korisniji. Zapisao je: “Najljepša uspomena moga života u Burmi bila je moja posljednja sveta misa, koju sam imao za gubavce. Među njima je bilo i nekrštenih ljudi. Bolesnici su sastavili ovu molitvu: Zahvaljujemo Bogu što nas je učinio gubavcima, jer smo kroz gubu upoznali tebe, oče Cesare, a preko tebe Boga, Isusa Krista!”.

Pročitao sam ovo svjedočanstvo u knjizi propovijedi don. Anđelka Kaćunka pod naslovom „Vikar crkve naše Gospe“. Moram priznati da me se ova molitva snažno dojmila. Pomalo i posramila. Bog mi je toliko toga dao, a kako mu ja uzvraćam? Zapravo to nije pravo pitanje. Bog nas nije stvorio da bi od nas učinio svoje dužnike, poput nekog bankara, pravo je pitanje kako ja, kako se svatko od nas odnosi spram sebe, svoga života? Jer Bog nas je stvorio da budemo sretni, jer je htio puninu smisla, života i blažene radosti darovati drugome, drugima… Otud stvaranje, otud stvorenja. Zato ne čudi da apostol Ivan Boga naziva Ljubav. Onaj tko ljubi ne želi ništa sebično zadržati za sebe, nego tu radost darovati drugome bezuvjetno i bez ikakvih skrivenih paragrafa napisanih sitnim slovima koja se daju pročitati tek povećalom…

U zadnje vrijeme pomalo sam umoran od svega. (Svakome dođu takva vremena.) Sve mi je nekako prebučno. Pomalo i besmisleno. Izbori, referendumi, politika, mediji, podjele na crne i crvene, bijele i šarene,konzervativne i napredne … Sve mi se čini  toliko konfuzno da poželim s obitelji otići nekamo dalje od „civilizacije“ da u miru mogu ujutro kad pijem kavu čuti pjev ptica koje se vesele novom jutru ili pak stajati na kiši bez ikakvog obzira hoću li se prehladiti ili će netko od prolaznika zaključiti da sam vjerojatno prolupao. I učinio bih to, no svaki put pomislim nije li to kukavičluk? Ne bi li to bio bijeg od stvarnosti? I možda bi sad najlakše bilo zaključiti da treba poput onih gubavaca s početka priče ustrajati u traženju smisla, no osjećam da bih time na neki način obezvrijedio jedno iskustvo koje najveća većina nas bez gube nikad nećemo moći shvatiti. Jer, kako bih ja mogao shvatiti to da jedan gubavac zahvaljuje na tako strašnoj bolesti kao što je guba, samo zato jer je zahvaljujući gubi upoznao Boga? Ma koliko se trudio ne mogu to pojmiti. To je misterij… A misterijima se valja diviti, ne ih komentirati kao da je to nešto što nam je u malom prstu, svakidašnje…

A što je s našim gubama? Onima koje nas priječe da budemo sretni. Nisu li te gube i nama šansa da, paradoksalno, jednom otkrijemo istinsku sreću? To sam vam zapravo htio reći ovom kolumnom. Možda za promjenu ne bismo trebali tražiti sreću negdje drugdje? Ona je zapravo već u nama. Možda se skriva čak iza neke od guba koje nas toliko opterećuju, obeshrabruju, bacaju na koljena? Možda bismo trebali za promjenu početi zahvaljivati na njima, a ne proklinjati ih? Možda je to i početak puta do istinske sreće? One koju je s nama htio podijeliti naš Stvoritelj kad nas je pozvao u život.

Kako napisah, pomalo sam umoran od svega, ali kad nakon napornog dana vidim osmijeh na licu mog malog bebača, kao da sa pozornice života spadnu sve tamne zavjese, a čudo života zasja najljepšim svjetlom kojeg ljudsko oko može vidjeti. I ne znam koliko puta do sada sam se pitao – Bože čime sam ja to zaslužio, odgovor je uvijek isti – želim da budeš sretan.

Da biste komentirali, prijavite se.