Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

srijeda, 19. lipnja 2013. Arhiva kolumne

Kad progonjeni postane progonitelj iliti o krijesnicama

Nikako ne mogu izbjeći zaključak da su upravo oni koji se zovu Isusovima, oni kojima je Gospodar povijesti povjerio više talenata.

Jeste li se zapitali zašto su u zadnje vrijeme na filmu i u književnosti, vampiri, čudovišta, ukratko izmišljena stvarnost, popularnije teme od onih koje se tiču realne stvarnosti? Nekako mi se čini da razlog leži u tome što se današnjem čovjeku stvarnost gadi, želi pobjeći od nje. Siromašnima i pritisnutima problemima za koje ne vide rješenje, stvarnost predstavlja samo bol, a onima kojima uživaju u svim mogućim blagodatima, stvarnost je dosadila, žele nešto novo, neviđeno, neiskušano, ponekad i perverzno. Tako ja u svojoj seljačkoj logici nekako vidim ovaj fenomen.

I to je jedino što sam ostavio od napisanog iz višekratnih pokušaja da napišem kolumnu, koju sam po rasporedu trebao predati jučer, a koju sam započeo pisati početkom prošlog tjedna. Sva sreća pa je čovjek smislio kompjutor. Lako je izbrisati napisano. A htio sam se osvrnuti na aktualna događanja oko teme referenduma, no od tog silnog divljaštva kojemu svjedočimo u medijima, čovjeku se smuči. Jer koji god argument čovjek iznio, količina mržnje i gluposti koja prevladava u tzv. neovisnim medijima i javnosti koja se voli kleti u važnost dijaloga, čovjeka jednostavno prisili da se makne kako se ne bi zarazio tom mržnjom i sljepilom.

Sad dok ovo pišem sjedim ispred kuće. Deset je sati prošlo. Komarci me napadaju, ali što je to prema povjetarcu koji najavljuje ugodnu noć? Već po treći put krijesnica slijeće na ekran. Gledam to Božje čudo i ne mogu se ne zadiviti Arhitektu koji je sve to zamislio i kreirao! Kako li je tek Njemu kad gleda što njegova ljubljena kreacija, čovjek, čini od njegove Slike?

Na pamet mi „padaju“ ove riječi: Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada ću oduzeti čovjeku dar stvaranja života i prepustiti ga Smrti u koju se tako slijepo zaljubio. Jer stvorih ga na svoju Sliku da i sam bude stvaratelj, a on odbaci taj dar i stade ubijati djecu svoju prije no što svijetlost ugledaju. Tako on prokle Život, a pokloni se Smrti i njezinu paklenskom obećanju o raju zemaljskom u kojem će čovjek biti kao bog.

Doći će vrijeme, već je došlo, riječ je Gospodinova, kada će svaka ljudska duša uprti pogled u Nebo ridajući i proklinjući dan kad se dala zavesti obećanjima Zmije, tog iskonskog mrzitelja čovjeka i njegove od Boga obećane vječnosti.

To nisu riječi nekog starozavjetnog proroka. Tako se meni čini da će izgledati naša budućnost. No, ako ste se preplašili riječi, moram vas utješiti da ovo čemu mi svjedočimo nije nešto što nije viđeno u ljudskoj povijesti. Mnoge su civilizacije postale prah i pepeo upravo zbog ovoga čemu svjedočimo danas. I nije to neko olakšanje, neka utjeha, ali dovoljno jasno upozorenje svakome od nas da promislimo kakvim životom živimo, za što se borimo i u što vjerujemo. Pritom nipošto nije manje važno, nego naprotiv, najvažnije – na koji se način borimo!

Jer na pameti mi je i Isusova usporedba o talentima iz Matejeva evanđelja (Mt 25, 14-30): „Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.  Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan - svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun.  Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'

A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!' A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'

'Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'“

Zašto mi se čine važnima ove Isusove riječi? Naime, nikako ne mogu izbjeći zaključak da su upravo oni koji se zovu Isusovima, oni kojima je Gospodar povijesti povjerio više talenata. Ne zato da bi se oholo hvastali pred drugima, nego da bi tim darovima oplemenjivali i blagoslivljali svijet, tu veličanstvenu Sliku Božju.

P. S. Zašto ovakav naslov? Jedan mi je pametan čovjek davno u raspravi protumačio – oni koji su bili progonjeni u budućnosti nažalost uvijek postaju progonitelji. Upravo to se, čini mi se, događa i danas. Povijest je doista učiteljica života.  

A možda sam ja potpuno u krivu? Prosudite sami. I još samo jedno pitanje – kad ste zadnji put vidjeli krijesnicu? Ako je vidite, ne zaboravite se nasmiješiti Stvoritelju i reći mu kako je sve divno stvorio. Bogu ne treba naša hvala, ali svakome Ocu lijepo se vidi kad mu dijete kaže – hvala Tata, baš si faca!

Da biste komentirali, prijavite se.