Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

srijeda, 27. siječnja 2016. Arhiva kolumne

Novi svjetski poredak i kultura odgovornosti

Nova je godina žustro počela u ozračju borbe za moć i pozicije onih koji su ih izgubili. To je normalno i razumljivo da ljudi teško prihvaćaju poraze, još točnije, teško se odriču vlasti, osjećaja moći, odnosno sigurnosti. Ono što nije normalno je neodgovornost, točnije sebičnost kojom to iskazuju ne zanimajući se nimalo za opće dobro, nego samo za sebe i interese svojeg čopora.
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Na Blagdan obraćenja sv. Pavla, Apostola naroda.

To oznaka nije svojstvena samo lijevima, niti desnima, centristima, nego svima. Politička odgovornost, kultura odgovornosti u našoj domovini još će voditi puno velikih bitaka prije nego postane ravnopravni sudionik u društvenim odnosima i bitkama interesa.

No, osobno smatram da je izbor Tihomira Oreškovića za predsjednika Vlade jedan veliki i važan korak u toj borbi za stvaranje okvira koji će omogućiti razvoj kulture odgovornosti. Tom izboru sasvim sigurno nije kumovala toliko „hrvatska pamet“ koliko pamet onih koji uz osobne interese vide i opće interese, znaju čitati znakove vremena i što je najbitnije, shvaćaju da je povijest čovječanstva danas u takvoj putanji u kojoj ne postoji puno izbora osim povezivanja ili sveopćeg rata koji bi nas vratio u kameno doba kako je to upozorio Einstein kad je rekao da ne zna kojim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali zna da će se četvrti voditi kolcima i kamenjem.

I doista, u vremenu globalizacije koja je suvremenim sredstvima komunikacije, prometa, gospodarske i financijske umreženosti nepovratno povezala svijet u jedno globalno selo u kojem pokret leptira u Tanzaniji može pokrenuti kataklizmičke poremećaje u, primjerice Washingotnu, kultura odgovornosti jedina je brana od toga da četvrti svjetski rat vodimo toljagama, ako uopće preživimo treći.

U tom smislu, novi svjetski poredak koji bi počivao na kulturi odgovornosti najvećih, a u kojem bi se moć distribuirala načelom supsidijarnosti, jedino je rješenje.

Konkretno, mislim na jednu „svjetsku vladu“ koja nije projekt nekakvih tajnih društava kako to vole pokazivati „desni“, a vidimo po izjavama saborske zastupnice SDP-a da i „lijevi“ nisu imuni na teorije zavjere pa u Oreškovićevoj prezentaciji iščitavaju masonske i iluminatske piramide, nego je „svjetska vlada“ povijesna nužnost koja nas jedina može sačuvati od trećeg svjetskog rata.

Uostalom, ona nije novost. Jedna svjetska vlada na čelu društvenog poretka povijesna je konstanta koja se svako malo javlja u povijesti čovječanstva. Jednu svjetsku vladu pokušavali su ostvariti Aleksandar Makedonski, rimski carevi, Karlo Veliki, Napoleon, Hitler, Staljin. To su oni za koje svi znamo, a bilo ih je puno, puno više. I za to ne treba biti znanstvenik da bi se potvrdilo. To je činjenica poznata iz opće kulture.

Zadnji koji su to pokušali uspostaviti su SAD. Kao nekoć „Pax Romana“ tako su i SAD nakon Drugog svjetskog rata stale na čelo povijesnog kotača čovječanstva uspostavljajući „Pax Americana“. Znam, mnogi ne vole američku politiku, ističu njenu hegemonističku oznaku. Često s pravom. No, previdjeti značaj SAD-a i pobjede nad nacizmom i fašizmom, te posljedičnog zaustavljanja staljinizma, odnosno komunizma u njegovom silovitom pokušaju da uspostavi tiraniju „besklasnog društva“ , isto je što i reći da bi bilo dobro da je pobijedio Hitler sa svojim kvislinzima.

Bio bi to poraz čovječanstva, poraz slobode i poraz ljudske budućnosti u kojoj ne bi bilo moguće da zajedno sjede rob i slobodnjak, Židov i Grk, Srbin i Hrvat...

Ovo zadnje namjerno pišem referirajući se na sv. Pavla, apostola koji je oslobađajući Isusovo Evanđelje okova Zakona, kao nitko nikad u ljudskom rodu udario temelje društvu istinske slobode, one koju može dati samo Bog. I to ne bilo koji bog, nego samo i jedino Bog kako nam se objavio u svome Sinu Isusu Kristu.

Vrijeme nacionalnih država kakve poznajemo iz povijesti 19. i 20. stoljeća je prošlo. Povratak na takav koncept uređenja društva vodio bi tragediji trećeg svjetskog rata u kojem bi se kotač povijesti vratio u kameno doba. Ono što je nužnost, a što se već pokušalo ostvariti kroz instituciju Lige naroda osnovane nakon tragedije Prvog svjetskog rata te drugim pokušajem kroz instituciju Ujedinjenih naroda osnovanih nakon holokausta Drugoga svjetskog je jedna svjetska vlada. Nužan uvjet, a to je multipolarnost centara moći je ostvaren. Na potezu su vođe tih centara moći - SAD-a, Rusije, Kine, EU-a, Indije...

Jedino što me brine u ljudskoj budućnosti, a što je opet nužnost poznata vjernicima, kršćanima, proročanstva su koja nam je ostavio naš Učitelj i Gospodin o kraju ljudske povijesti.  Brine me kao čovjeka, jer bit će to strašni dani strašnih patnji. No, ujedno, to mi kao vjerniku daje i snagu da svakim danom, svakim trenutkom nastojim, uzdajući se u neograničenu Božju ljubav i milost, živjeti kulturu odgovornosti. Dizati se unatoč padovima i nastavljati dalje u sjeni svoga križa zagledan u Uskrsno jutro. Preporučam svakome ovu metodu, jer, jaram je Njegov sladak i breme Njegovo je lako (usp. Mt 11, 28-30).

 

Da biste komentirali, prijavite se.