Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

utorak, 10. prosinca 2013. Arhiva kolumne

Susreo sam Boga!

Već sam spomenuo u jednoj od kolumni da sam kao dječak volio čitati. Čak sam dugo vremena htio biti pisac. I ta me želja čvrsto držala sve dok se nisam susreo s Dostojevskim u gimnaziji. Nakon tog susreta sam odustao. Jer ako ne mogu pisati kao Dostojevski, onda nema smisla biti ni pisac – zaključio sam. No, nisam mogao odustati od pisanja. Pa tako evo nastaju i ove kolumne koje vam neredovito isporučujem kao da sam se ugledao u svog Pisca uzora.
Foto: www.srednja.hr

S vremena na vrijeme u prebacivanju kutija mojih knjiga i bilježnica s jedne strane sobe na drugu, nađem te svoje stare bilježnice s prvim pisanim pokušajima. S odmakom od nekoliko godina čak mi se ni ne čini tako loše. Kao da gledam kroz vremeplov u prošlost jednog dječaka na njegovom putu odrastanja i otkrivanja svijeta. Bude čovjeku toplo pri srcu u takvim trenucima. Pojavi mu se i osmijeh na licu i na trenutke se osjeća opet onaj mali znatiželjni dječak širom otvorenih očiju koje žele upiti slike cijeloga svemira.  

Zašto vam to sve spominjem? Naime, nakon dugo vremena, a na poticaj prijatelja, pokušao sam slike koje gledam i koje susrećem na životnom putu pretočiti u stihove. I tako je nastala pjesma u nastavku. Usuđujem se je objaviti zbog poruke koju želim sebi i vama staviti na srce u ovom svetom vremenu došašća:

Susreo sam Boga! Imao je lice Cigana.

Zima je jutros ušetala u grad.
Na semaforu me dočekala Ciganka s djetetom u ruci
lica nevina poput nebeskog anđela…

Zašto ne ostajemo djeca moj Gospode?
Zašto odrastamo, postajemo tako bešćutni?

„Kupite nešto djetetu!“ – gotovo prijetim.
„Hoću gospodine!“ – odgovara Ciganka, majka.

Ne znam zašto joj ne vjerujem?
Možda zbog krvavih očiju, pijana pogleda?

Ta, majka je! – postiđeno odgovaram.
Majka! – posramljen ponavljam…

Pogledah još jednom malog anđela
i nastavih dalje. Zeleno je.
Odradio sam svoje,
udijelio sam od svog viška…

A imao je lice anđela!

Mogao sam mu se barem nasmiješit…
Umjesto toga prijetio sam mu majci,
kao da ga upravo ona nije rodila…

Zeleno je. Treba nastaviti dalje.

A susreo sam Boga!
Imao je lice malog Cigana…
Zašto mu se nisam bar nasmiješio?

P. S. Neka vam je dragi čitatelji blagoslovljeno došašće. Probajte ga iskoristiti. Otvorite svoja srca za slike života koje ste možda odbacili kao bezvrijedne, koje ste pospremili na tavane, zaboravili ili uslijed nagovora drugih prezreli kao nedostojne vaše pažnje. One to nipošto nisu. Nipošto nisu. Bog nam dolazi u živote svakodnevno na najrazličitije načine. Kad mu se i najmanje nadamo, On je tu. Gleda nas svojim djetinjim očima, dodiruje svojim rukama, govori riječima, miriše najrazličitijim mirisima. Zastanite malo. Dopustite si susresti Ga. Ima Vam sigurno nešto važno za reći.

Da biste komentirali, prijavite se.