Za laudato.hr piše:

Boris Beck

petak, 23. ožujka 2012. Arhiva kolumne

Kultura žurbe

Vrijeme zagonetno u svemiru još je zagonetnije u našim životima: puže dok pužemo i mi, hoda kad smo djeca, čim odrastemo počne trčati, a u starosti leti.

Jedna moja kolegica ispričala mi je svoje prvo iskustvo u Zagrebu kad je ovamo došla studirati. Još onako zbunjena iskrcala se na kolodvoru i dok je tražila put, prestigao ju je čovjek na štakama. “Stradala si ovdje ako se ne požuriš”, bila joj je prva misao. “I oni koji ne mogu hodati bez štaka brži su od tebe!”

Toliko žurimo da to i ne primjećujemo. Trčimo u kiosk, trčimo u dućan, trčimo odgovoriti na e-mail... U vrtić moje kćeri upisao se dječačić iz Slovenije čiji otac radi nešto u diplomaciji. "Znate koju je riječ mali prvo naučio u vrtiću?", pitao me njegov otac. "Prvi dan mi je došao i rekao: 'Tata, znaš kako Hrvati kažu hitro? Przo!'"

Kao što jadnu djecu guramo, vučemo i teglimo kroz prostor, tako ih guramo, vučemo i teglimo kroz vrijeme. A njima je i jedno i drugo podjednako zagonetno. Dvogodišnjak naših prijatelja nikako ne može shvatiti da smo mi otišli, a benzinska pumpa ostala; mali Ante je siguran da mi u autu stojimo, a benzinska pumpa, sa svim ljudima, dućanima i postrojenjima odlazi u rikverc kad god napunimo rezervoar. Ovladavanje vremenom jednako im je teško. "Tata, koliko je do moga rođendana?" pita mališan u siječnju, a rođendan je u kolovozu; "Tata, kada smo mi sutra bili u kinu..." tako glasi prvi herojski pokušaj da se prošlost razdvoji od budućnosti; "Tata, mogu još pročitati strip u svojoj sobi?" pitanje je koje se postavi kad je obitelj odjevena i obuvena i na izlazu iz stana. Tamara će reći da je u vrtiću danas bila petsto osamnaest hiljadu dana, a Mihovil da smo na moru ljetovali pet minuta.

Amélie Nothomb u sjećanjima na djetinjstvo provedeno u Kini za vrijeme Kulturne revolucije spominje prevodioca, gospodina Čanga. Njegove su rečenice često počinjale s dans l’eau très froide (u vrlo hladnoj vodi) što je bio njegov način izgovora riječi autrefois (nekad). Očito su prečesto počinjale tako jer jednom više nije došao na posao, a umjesto njega pojavila se osorna drugarica Čang koja je obraćanje s gospođo i gospođice ispravljala kao teške gramatičke pogreške. “Ali kako su vas zvali prije,” pitala je naivna Amélieina majka koja je očito vjerovala isto što i Kundera, da je borba sjećanja protiv zaborava zapravo borba čovjeka protiv vlasti. “Prije ne postoji,” odbrusila joj je drugarica Čang. "Dok smo još bili mrtvi," znaju djeca reći o vremenu prije svojega rođenja.

Einsteinove su jednadžbe jasne kao pekmez: pričekate li rezultate lota s daleke planete pa potom sjednete u dovoljno brzu raketu, možete stići onamo prije izvlačenja, taman da uplatite listić s dobitnom kombinacijom. Vrijeme zagonetno u svemiru još je zagonetnije u našim životima: puže dok pužemo i mi, hoda kad smo djeca, čim odrastemo počne trčati, a u starosti leti. Newton je zamislio apsolutno vrijeme koje “teče ravnomjerno samo od sebe i iz svoje prirode bez bilo kakva odnosa s vanjskim svijetom”, zbog čega je brzina svjetla morala biti relativna; iako je Einstein dokazao da je obratno, da je apsolutna zapravo brzina svjetla i da vrijeme ovisi o promatraču, Newtonova slika statična svemira i apsolutna vremena koje će zauvijek jednoliko protjecati prevladava do naših dana.

Svakodnevno razgovaram s ljudima kojima svemir nije ništa više nego savršeni sat koji je jednom davno Stvoritelj navinuo i prepustio samome sebi, neka otkucava svoje trenutke sve do zadnjega. Ta strašna slika Stvoritelja otuđena od svojih stvorenja, izgubljenih u gluhom i praznom prostoru, doista ne bila zamisliva bez sata. Mehanički je sat prvi serijski stroj sa zamjenjivim dijelovima, arhetip svih strojeva i, kako kaže Lewis Mumford, nije slučajno što se rodio istodobno s kapitalizmom. Kronometar je u 18. stoljeću bio ubojit poput MMF-a i atomske bombe zajedno - naoružana točnim satovima engleska je flota postala kraljicom mora, a točne koordinate postale su prva karika u lancu za mnoge narode. Ucrtavanje u kartu bilo je isto što i kolonizacija, a kontinuum prostorvrijeme pretvorio se u prostorvrijemenovac.

Iako para i dalje vrti svijet, vrijeme nije što je nekad bilo. Astronomi više ne rješavaju problem longitude, ali zato mjere zračenje iz crnih rupa. Ono je moguće jedino ako čestice putuju brže od svjetlosti ili vremenom unazad. Zdrav razum čitatelja i gledatelja na još je većim kušnjama: stezanje i rastezanje vremena (ili prostora) u Kafkinoj priči Svakidašnje zbivanje uzrokuju da se A i B neprestano mimoilaze; vrijeme može biti prazno kao u Beckettovim dramama; može se svezati u čvor kao u Dvanaest majmuna; može se smrznuti kao u Clarkeovoj priči Sve vrijeme svijeta; može se rastapati kao na Dalijevim slikama; može služiti za dešifriranje drugog vremena kao u krimićima; može teći paralelno kao u Simakovim Polustvorovima; može se previnuti naprijed ili nazad kao u Wellsovu Vremeplovu; može se beskonačno ponavljati kao u Danu svizaca; može se isjeckati, raskoliti, raspasti, ubrzati, usporiti, pomaknuti, klonirati, obrnuti, uvrnuti u sebe ili raspupati na sve strane.

U dječjoj knjizi Michaela Endea Momo bankari vremena savjetovali su ljudima da vrijeme ne rasipaju na bližnje nego ga pohrane u njihove sefove – u stvari rupe bez dna, slične hrvatskim bankama. Lupeške bankare raskrinkala je djevojčica, slijedeći kornjaču umakla je njihovoj bjesomučnoj potjeri (bila je prespora da je uhvate) te je vratila izgubljeno vrijeme sumještanima kako bi se opet imali kada posvetiti jedni drugima. Hvala budi Proustu na otkriću da nismo tek putnici na jednosmjernoj cesti, nego smo rastegnuti kroz sve svoje dane i nastanjeni u nekoliko odabranih trenutaka kojima se stalno vraćamo i iz kojih se protežemo. Fizika kaska za književnošću: višedimenzionalno vrijeme, slično zatvorenoj sferi bez početka i kraja, zamislio je Hawking i u nj smjestio svemir, siguran kao u nekom mjehuru.

John Harrison, izumitelj kronometra, bio je spretan sa zupčanicima, a nespretan s rečenicama, no volio je sat kojem je poklonio život: “Ne postoji ni jedna mehanička ili matematička stvar na svijetu ljepša ili zanimljivija u građi od ovog mog sata ili kronometra za longitudu… i svim srcem zahvaljujem Svemogućem Bogu što sam živio dovoljno dugo da ga mogu u određenoj mjeri dovršiti.” Za Thomasa Manna pak vrijeme je “dragocjen poklon koji smo primili da u njemu postanemo razboritiji, bolji, zreliji i savršeniji”, zbog čega se svemir i ne može ravnati po jednom jedinom satu. Vrijeme u koje su njegovi stanovnici uronjeni posve je osobno i za njegovo mjerenje traži se fleksibilan instrument koji nikako ne može biti načinjen od supertvrdog dijamanta, pogotovo što će se taj mjehurić uskoro rasprsnuti i otvoriti u novoj, još zagonetnijoj dimenziji.

Kao što klincima ne damo da odlaze u jednom smjeru dok se mi žurimo u drugom, da ne zastajkuju i ne okreću se na ulici, tako im ne damo ni da sanjare između navlačenja lijeve i desne čarape, da odlutaju u neko drugo vrijeme koje je manje brzo od našega ili, još gore, krenu u nekom drugom vremenskom smjeru. Mi smo se posve posvetili pretvaranju vremena u novac i uopće nas nije briga što novac ne možemo natrag promijeniti u vrijeme ili, u konzekvenci, u ljubav. A sve to radimo jer vrijeme ne poznajemo i jer ga se zapravo bojimo. Njegovu strašnu bujicu podijelili smo na odjeljke i izmislili da se dani uvijek iznova vraćaju, da se stalno nalazimo na nekom početku, u nekim ponedjeljcima i siječnjima, da ćemo sada, samo ako krenemo brže nego prošli put, postići nešto više - a ako ne, nema veze, imat ćemo više sreće idućeg ponedjeljka ili siječnja.

Kanadski publicist Carl Honoré u "Pohvali sporosti" podsjeća na to da ne treba stalno juriti, a to je shvatio kad je pomislio da sinu treba kupiti knjigu dvominutnih priča za laku noć. Naravno, poslije dvominutnih kupio bi jednominutne, pa poluminutne, pa priče od deset sekundi i tako dalje u infinitezimalnu beskonačnost.

A što ako vrijeme nije poput vode koja curi iz pipe, nego je više nalik lego-kockama rasutima po podu i moramo ih jednu po jednu pažljivo proučiti dok ne nađemo onu koju smo tražili? Ugledajmo se zato radije na djecu, zaboravimo da smo stalno na nekoj startnoj crti i da čekamo pucanj iz pištolja. Zamislimo poput malog Ante da stojimo u vremenu, uđimo u vrijeme koje se razvlači kao žvaka, koje se vrti poput hula-hopa, koje ide naprijed-nazad kao jo-jo, koje spava s nogama na jastuku i hoda natraške poput Pipi Duge Čarape, tvrdoglavo se opirući konvencijama. Zaronimo u to vrijeme, makar ima zbilja vrlo uznemirujućih stvari u toj vrlo, vrlo hladnoj vodi.

Da biste komentirali, prijavite se.