Za laudato.hr piše:

Boris Beck

ponedjeljak, 05. studenog 2012. Arhiva kolumne

Što nam znače sveci?

Hrvatska književnost danas ima jednu čudnu osobinu: ima mnogo nadarenih pisaca koji s velikim poznavanjem opisuju stvarnost i živopisne likove, ali ne vjeruju da ljudi imaju dušu pa u nju i ne ulaze.

Uz knjigu Grozdane Cvitan „Putujući s Kristoforom“

Hrvatska književnost danas ima jednu čudnu osobinu: ima mnogo nadarenih pisaca, čak i dobrih stilista, koji s velikim poznavanjem, a često i vrlo hrabro, opisuju stvarnost i živopisne likove, ali ne vjeruju da ljudi imaju dušu pa u nju i ne ulaze. Vodeći hrvatski romanopisci i kolumnisti posve se iskazuju u izvanjskom, njihovi literarni dometi budu i dosta visoki, a društvena kritika oštra i točna – ali to je otprilike to i ja se nakon takve lektire osjećam tek napola sit.

Grozdana Cvitan u takvoj se književnoj matici našla u pokrajnjem rukavcu, a mladi kritičari za pokrajnje rukavce nemaju afiniteta, njima sve treba biti jasno, tečno, protočno i očito. Njih zbunjuje to što Grozdana Cvitan misli da je ono bitno očima nevidljivo – a baš se u tome vidljivome jalovo iscrpljuje grô hrvatske proze. Da ne bude zabune, i ona je s ovoga svijeta. Grozdana Cvitan čita novine, ali i životopise svetaca; gleda televiziju, ali i katolički kalendar; želi razgovarati sa suvremenicima, ali i s članovima svoje Crkve koji su već prešli u vječnost. Svijet koji vidi oko sebe tjera je u osamljenost i potištenost, i baš ondje traži (i nalazi) sugovornike s kojima će pretresti pitanja što je muče.

Budući da o njima neće ništa saznati ni u novinama ni na televiziji, autorica sama kreće na istraživanje i upoznaje svece kako bi našla sugovornika po svom "ćefu". Nije joj teško otići u 12. stoljeće do svetog Gerlacha, ni potegnuti do Portugala da pita za zdravlje svetu Elizabetu; ne moraju ni biti službeno sveti, mogu biti i blaženici poput kardinala Stepinca, ili samo osobe umrle na glasu svetosti – poput hrvatskog misionara isusovca Ivana Ratkaya, vjerojatno otrovana u dalekom Meksiku, sestre Ivane Slave Stakor koja je u Indiji služila najbjednijima ili liječnika siromašnih iz Antofagaste Antonia Rendića Ivandića.

Katolički kalendar je metafizička registratura: odlagalište mrtvih svećenika, redovnika, kraljeva, kraljica, pokornika i prosjaka od kojih tek poneki ponekome živome nešto znači. Grozdana Cvitan želi to promijeniti i afirmirati nebesnike, zamijeniti njihovu aureolu za živu riječ. „Ljudi vole svece s kojima mogu razgovarati“, kaže ona, ali kod nje vrijedi obratno: ona traži sveca s kojim bi mogla razgovarati pa da ga zavoli. Nije joj lako udovoljiti, stroža je od strogih vatikanskih otaca koji pretresaju svetačke kauze. Neki su joj sveci biblijski – poput mudraca iz Lukina evanđelja – a neki sasvim svježi poput Francisce Cabrini. Neki joj odgovaraju više, poput Brigite Švedske, a s nekima se nikako ne može nagoditi, pogotovo ako zaključi da su ušli u kalendar 'preko veze'.

Svetost je paradoksalna ljudska osobina: najteže ju je zadobiti, ali stječe se kao dar, a ne kao nagrada za vlastite zasluge. Svetost se također i za svakoga muškarca i ženu kroji po mjeri, konfekcija je smrt svetosti (kao i umjetnosti, uostalom). Grozdana Cvitan smatra da sveci postoje kako bi ih susreli u svom životu, pa ih i susreće: jetsetere, bogataše, hodočasnike, teologe, mučenike, učitelje i radnike – ukratko, ljude koji su zadugo mnoge ostavili zbunjene. S njima bistri mnoge i najrazličitije teme - od položaja žena u muškom svijetu i rata koji uvijek uzme nedužne, do Big Brothera kao apoteoze ispraznosti i toga koliko povijesne prilike i političke kalkulacije mogu biti izgovor da se iznevjeri kršćanstvo.

Zbog svega toga u ovoj knjizi možete naći i Gospu od Brze pomoći iz Slavonskog Broda i kotorskog svetog Tripuna, stalnog rivala svetog Vlaha – kao i Tita, Hugu Chaveza, Severinu, Billa Clintona i G. W. Busha. Svi oni stoje rame uz rame uz fra Tomicu Hrušku koji je iz Požege otišao u Peru ili prezrenog slikara fra Ambroza Testena, a to je moguće jer Grozdana Cvitan sve vidi i pamti, dok istovremeno vjeruje da je ljubav jedina legitimacija kojom ćemo se predstaviti pred Bogom.

Ona sa svecima raspreda o vlasti kojoj su se i sami morali klanjati; o bogatstvu koje uvijek dobro dođe, ali na kraju postane prokletstvo; o čudima koja stalno tražimo, a kad nam se dogode, ne znamo ih prepoznati. Ćakula o glumici Editi Majić koja je postala karmelićanka i o službenim hrvatskim vojnim hodočašćima na koja nisu pozvani baš oni zbog kojih se organiziraju, o tome kako nema vjere o državnom trošku i kako u svetačkim životopisima logika nije bila važna. U svemu tome Grozdana Cvitan je istovremeno i društvena kritičarka i vjerna katolkinja – vrsta koja je dosad bila relativno rijetka, ali čitatelji otkrivaju sve više njenih primjeraka u hrvatskoj džungli. 

Autorica jednoznačnih odgovora nema. Sveti su joj sveti upravo po neobičnosti svog odnosa prema svakodnevnom, po pokoravanju, mučnom osjećaju nemoći i prepoznavanju providnosti koja je put u Božje planove spasenja. Formalist tako može postati svetac, dok istovremeno Splićani u turističkoj sezoni slave Dioklecijana – pa je tako mučitelj postao 'brand' – a ne žrtva. Jedino što možemo primijetiti jest da naša hagiografkinja iz 21. stoljeća ima poseban senzibilitet upravo za žensku sudbinu i da je napose zanima ženski pogled s visine oltara.

Slavoj Žižek kaže da su fundamentalisti oni koji zbilja vjeruju u ono što vjeruju. Ovdje valja objasniti taj zbilja. Pravoslavna tradicija čuva nazor da ikone zbilja prikazuju one koje prikazuju; ikone nisu puka ilustracija nevidljivoga, nego prozori kroz koje se gleda vječnost. Strukturalisti i poststrukturalisti koji vladaju suvremenom mišlju tvrde suprotno: ikona ne upućuje ni na što drugo izvan sebe, nego samo na druge ikone, a jedino što iz nje možemo očitati jesu umjetničke i teološke veze s drugim srodnim djelima, što se sve onda može katalogizirati i kanalizirati. Znakovi u svijetu ne označavaju ništa izvan svijeta, nego samo upućuju na druge znakove koji opet upućuju na druge znakove… i tako unedogled.

Evanđelja su anticipirala taj problem. Isus je za sebe rekao da je znak koji pokazuje vječnost: tko je vidio njega, vidio je i njegova oca. Budući da se kanio povući s ovoga svijeta, zadao je svojim učenicima zadaću da se također pretvore u znak – da budu nalik njemu. To je kršćanski poziv, to je stanje svetosti: biti znak Krista. To traži Grozdana Cvitan, zato se opsesivno vraća svecima. Ako već ne možemo naći Boga u ovom smućenom svijetu, možemo barem naći one koji su njegov znak – i možda onda i sami takvima postati.

„Izum navodnjavanja nije spriječio širenje pustinje u dušama ljudi“, kaže Grozdana Cvitan. Ona u povijesti traži svece; kad ih pronađemo, teško ih je prepoznati; a ako ih i prepoznamo, zaboravimo ih. Ona nam to ne da: „Na svakom je čovjeku da u stvaranju budućeg svijeta pamti i promiče sjećanja na ljude čija je dobrota mjera njihove veličine. Da se o sebi pobrinu ne bi li ih prepoznali mjerom vlastita srca.“

Grozdana Cvitan vodi nas u društvo mrtvih svetaca. Ali oni nisu zbilja mrtvi.

Da biste komentirali, prijavite se.