Za laudato.hr piše:

Boris Beck

četvrtak, 17. siječnja 2013. Arhiva kolumne

Zadnji čas za Julija Klovića

Ako još niste vidjeli izložbu Julija Klovića u galeriji na Gornjem gradu nazvanoj po njemu – svakako požurite, i neka vam snijeg ne bude izgovor, jer njegova remek-djela ondje se nalaze još samo nekoliko dana.

Ako još niste vidjeli izložbu Julija Klovića u galeriji na Gornjem gradu nazvanoj po njemu – svakako požurite, i neka vam snijeg ne bude izgovor, jer njegova remek-djela ondje se nalaze još samo nekoliko dana.

Priča o renesansnom majstoru Juliju Kloviću dramatična je kao i sve priče o Hrvatima koji su postigli velike karijere u velikom svijetu, a k tome i pomalo tragična zbog specifične forme njegove umjetnosti. Klovićev dar bio je rano zapažen i nikada u svom životu nije imao problema oko narudžbi. No ipak nije živio miran život: iz rodnog Primorja pošao je u Italiju, pa nazad u Ugarsku, gdje je doživio slom na Mohačkom polju, a potom je od jednog do drugog mecene stigao od Venecije do Rima. U mladosti je doživio opsadu i pljačku Rima, a u strahu za svoj život zavjetovao se da će postati redovnik, što je i učinio.

Rano je uvidio da nema dar za velika djela, nego za malena. I kao što neki umjetnici teže monumentalnosti, pa rade sve veća i velebnija djela (Michelangelo je tako radio na papinom mauzoleju za koji je trebao isklesati više od pedeset kipova!), Klović je svoju viziju produbljivao u suprotnom smjeru – slikajući sve sitnije i sitnije, stvarajući minijaturan svijet svemirskih dimenzija.

Zapanjujuće bogatstvo Klovićeva malog svijeta sjajno je predočeno na zagrebačkoj izložbi: uz njegove majušne slike, koje katkada stanu na dlan, nalaze se divovske reprodukcije jer njegova djela tek četiri, deset ili više puta uvećana otkrivaju svoje bogatstvo. Ta vještina je za Klovića bila i blagoslov i nedostatak. Blagoslov jer su mnogi kardinali željeli da im baš Klović oslika brevijare, brevijare iz kojih se potom nije molilo, nego ih se brižno čuvalo i pokazivalo odabranima kao najveću dragocjenost. Nedostatak jer su tako Klovićevi radovi ostali skriveni i nedostupni javnosti tako da nikada nije postao slavan poput Michelangela s kojim ga najčešće uspoređuju.

Dodatni problem je i što je Klović bio virtuoz umiruće umjetnosti. Njegova posvećenost ručnom ilustriranju knjiga i oslikavanju margina pripada srednjem vijeku, kad su knjige bile skupe i kada je okvir teksta često bio važniji od napisanog. Renesansa je s izumom tiska donijela obilje serijski proizvedenih knjiga, brošura i letaka, isto tako serijski ilustriranih – štiva je bilo za svakoga, jeftinog i pristupačnog, pa koga onda briga za samotnjaka koji godinama radi na jednom jedinom molitveniku, knjižici koju se potom smije listati samo u rukavicama! Možda tek mi danas, kada se knjige i novine ubrzano sele na internet, kada postaju virtualni, uviđamo ljepotu i vrijednost tijela knjige i poželimo još jednom držati u rukama jedan divni umjetnički predmet, prije nego što sasvim nestane.

Da biste komentirali, prijavite se.