Za laudato.hr piše:

Boris Beck

ponedjeljak, 23. rujna 2013. Arhiva kolumne

Željka Šemper - požrtvovna pjesnikinja patnje

Osim o sebi i o vjeri, Željka Šemper progovara i tome na koji način vidi svoje pjesništvo: sebe shvaća kao pticu u kavezu kojoj nije dana sloboda, ali može liječiti pjesmom i osloboditi dušu čitatelja – sve do svojeg zadnjeg aleluja!
Foto: Privat
Šutke me čekaš
na drugoj strani
ponora

Zarobljena rubom
ne mogu do
tebe

Natrag
ne želim



To je pjesma Na rubu hrvatske pjesnikinje Željke Šemper iz zbirke Ecce homo objavljene 2011. u Zagrebu. Željka Šemper rođena je 1968. u Sisku gdje je i maturirala na gimnaziji, a diplomirala je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavljivala je mahom u katoličkim medijima – Glasu Koncila, listu mladih Mi i Maruliću – ali i u Akademijinu Forumu. Dosad su joj tiskane četiri zbirke poezije, a radovi su joj uvršteni i u dvije antologije: Hrvatska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas i Krist u hrvatskom pjesništvu.

Poput navedenih stihova, sve su njezine pjesme u zbirci Ecce homo kratke i naoko jednostavne, a pjesnički svijet koji ocrtavaju ima čvrste obrise. Ponajprije, pjesnikinja progovara iz tjeskobe koja je, opetovano iz pjesme u pjesmu, izazvana velikom i neuništivom samoćom. Na tu samoću srca pjesnikinja reagira na dva načina. Jedan je da gleda u prošlost i prisjeća se dragih ljudi, napose oca, te djetinjstva u vječnom proljeću.

Drugi je pogled prema Kristu koji u zbirci nije ni jednom imenovan – što svakako valja shvatiti kao znak velike povezanosti s Isusom: pjesnikinja mu se jednostavno obraća s Ti. U toj prisnosti ona svoju sudbinu identificira s Jobovom, ne pretendirajući istovremeno na Jobovu pravednost; identificira se i s Marijom, boreći se da i sama može reći Neka mi bude; ali najviše se pokušava suobličiti Kristu i njegovoj patnji. Poezija Željke Šemper je poezija križa i trpljenja, a Golgota je za nju prostor u koji i praktično i mistično uranja, tražeći i nalazeći ondje svjetlo koje ispunja život smislom.

Samoća i svjetlo – to su dvije najčešće teme zbirke Ecce homo i dva pola između kojih se pjesnikinja kreće. Osim o sebi i o vjeri, Željka Šemper progovara i tome na koji način vidi svoje pjesništvo: sebe shvaća kao pticu u kavezu kojoj nije dana sloboda, ali može liječiti pjesmom i osloboditi dušu čitatelja – sve do svojeg zadnjeg aleluja!

Željka Šemper svoje je teško životno iskustvo, u kojem je mnogo propatila zbog bolesti i operacija, sažela u vrlo kratak dnevnik svoje duše. No izvan tog dnevnika postoji njezin veliki rad u Centru za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje djece i mladeži „Dubrava“ u Zagrebu gdje je zaposlena kao defektolog. U svojoj autorskoj skromnosti uspoređuje se sa siromašnom udovicom koja je u hramsku blagajnu ubacila tek par novčića – ali srce joj je ispunjeno radošću jer je Isus uvidio da je dala sve što ima, ujedinivši patnju i riječ, kao u pjesmi Priznanje:

S ove strane, gdje staze nisu meke,
gdje sunce bez milosti žeže,
a zvijezda noćima nema,
priznajem Kriva sam
Iako, ruke su mi čiste.
U ovom je vremenu i kraju
netko morao teret križa podijeliti.
Da Krist ne ide na Golgotu sam.

 
Da biste komentirali, prijavite se.