Za laudato.hr piše:

Dr. José Piñera

ponedjeljak, 20. kolovoza 2012. Arhiva kolumne

Čileanski reformator: Odvojio sam državu od mirovinskog sustava

"Hrvatska treba otvoriti brži put investitorima! Turizam je potencijal, ali mora raditi cijelu godinu. Hrvatsku sam zavolio 1995. i otad joj se redovito vraćam."

„Hrvatska treba otvoriti brži put investitorima! Turizam je potencijal, ali mora raditi cijelu godinu. Hrvatsku sam zavolio 1995. i otad joj se redovito vraćam“, rekao je dr. José Piñera, čileanski ekonomist i intelektualac, u intervjuu za Večernji list.

José Piñera čileanski je ekonomist i intelektualac, inicijator čileanskoga privatnog mirovinskog sustava osamdesetih godina prošlog stoljeća. Piñeru nazivaju najpoznatijim svjetskim zagovarateljem privatizacije javnih mirovinskih sustava. Njegova mirovinska reforma već je tri desetljeća uzor za sve važnije mirovinske reforme u svijetu. Viši je član i potpredsjedatelj Project on Social Security Choice na Cato Institutu u Washingtonu i na talijanskom Istituto Bruno Leoni. Predsjednik je Međunarodnog centra za reformu mirovinskog sustava u Santiagu te član savjetničkog odbora EICEE-a (Educational Initiative for Central and Eastern Europe) u Beču. Dobitnik je Adam Smith Awarda, nagrade Association of Private Enterprise Education. Dr. Piñera trenutačno savjetuje vlade diljem svijeta o reorganizaciji mirovinskih sustava i za to ne uzima honorar. Piñera piše za The Wall Street Journal, Washington Post, New York Times i Foreign Affairs.

– Volim Hrvatsku, imate prelijepu zemlju, prirodu i ljude i stoga od 1995. godine redovito dolazim u posjete. Grad Zadar je otkriće za mene, uživam u moru ispred hotela Kolovare, u svježoj ribi i domaćem crnom vinu. Ovamo sam došao na poziv Stjepe Bartulice, predsjednika Centra za obnovu kulture, koji je u Zadru održao ljetnu školu o temi "Temelji liberalne demokracije". Tim je riječima slavni čileanski reformist Jose Pinera, brat aktualnog predsjednika Čilea Sebastiana Pinere, ekskluzivno za Večernji list otkrio razlog boravka u Zadru gdje smo s njime razgovarali o uspjehu koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća postigao mirovinskom reformom te o primjeni tog sustava na druge države u svijetu.

Doktorirali ste na sveučilištu Harvard, predavali potom na bostonskom sveučilištu, ali niste ostali živjeti u Americi, nego ste se vratili u rodni Čile. Zašto?

Kao student zaljubio sam se u američku slobodu, njihov politički sustav i demokraciju i sanjao sam da jednog dana tako živimo i u mom Čileu. Napustio sam prestižne profesorske funkcije na Harvardu i bostonskom sveučilištu i donio jednu od najtežih odluka u životu. Vratio sam se kući jer sam želio pomoći obnoviti uništenu privredu i demokraciju. Imenovan sam ministrom rada i socijalne skrbi 1978. godine i već 1980. godine bio sam u mogućnosti primijeniti novi sustav osobnih mirovinskih računa. Studirajući u Americi, postao sam blizak idejama čikaške ekonomske škole Miltona Friedmana koji je godinama bio dominantni ekonomski ideolog zapadnog svijeta i pobornik neoliberalizma. Povjesničar Niall Ferguson izjavio je da je moja reforma mirovinskog sustava "najdublji izazov socijalne države u našoj generaciji". Reforme britanske premijerke Thatcher i američkog predsjednika Reagana došle su kasnije.

U čemu je zapravo tajna uspjeha vaše mirovinske reforme?

Kad sam 1980. uveo privatni mirovinski sustav koji je omogućio svakom zaposlenom pojedincu da na svoj račun odvaja od plaće kako bi od toga živio u starosti, Čileanci su prepoznali snagu takve štednje za stare dane, bili su ponosni što svakodnevno mogu provjeriti stanje na računu i osjećali su se slobodnije. Državu sam odvojio od mirovinskog sustava i omogućio ljudima da sami štede za mirovinu. Prema svjetskoj ljestvici ekonomskih sloboda, Čile je 1970. bio na 54. mjestu na popisu 54 zemlje, a nakon uvođenja ove reforme Čile se 2009. godine popeo na sedmo mjesto, dok je Amerika iste godine bila na osmom mjestu. Siromaštvo je u Čileu palo sa 45 na 15 posto.

Jeste li o uspjehu svojih reformi i njihovoj mogućoj primjeni u Hrvatskoj razgovarali s nekim iz našeg političkog vrha?

U modificiranom obliku moj je program uveden u još trideset zemalja u kojima također dolazi do ekonomskog rasta. Nedavno sam o tome u Zagrebu razgovarao s predsjednikom Ivom Josipovićem koji je ostavio na mene snažan dojam intelektualca i političara koji želi da se Hrvatska gospodarski oporavi. Ugodno mi je bilo razmijeniti mišljenja i s gospodinom Emilom Tedeschijem koji razumije današnja gospodarska kretanja. Želim naglasiti da sam u Hrvatskoj prvi put boravio 1995. godine na poziv Bože Prke, tadašnjeg ministra financija, s kojim sam se prije toga upoznao u Washingtonu. Mnogi su mi govorili da ne idem u ratnu Hrvatsku, da neću biti siguran, ali nisam ih poslušao. Odgovorio sam da idem u zemlju "koja se tek rodila", bilo je to nakon operacije Oluja, i stoga jer trebaju moju pomoć. Bio sam oduševljen svime što sam čuo i vidio. Prka me odveo u Opatiju, vidio sam koliko je Hrvatska povijesno i kulturno bogata zemlja, a tek toliki broj otoka.... Pa to nema nitko na svijetu.

Oduševljeni ste hrvatskim prirodnim ljepotama, gastronomijom i čistim morem. Unatoč svim prednostima koje imamo, Hrvati ne žive u blagostanju i bore se s recesijom i krizom. Vidite li rješenje za nas?

Iskreno volim Hrvatsku i poštujem njezine ljude koji su se izborili za neovisnost i jasno mi je da se u tranziciji nijedna bivša komunistička zemlja nije jednostavno i brzo oporavila. Nije primjereno da ja govorim što ne valja u gospodarskom vođenju zemlje, jer bih se prije toga morao dulje pozabaviti proučavanjem hrvatskog gospodarstva i financijske situacije. Ono što otvoreno mogu kazati jest da Hrvatska ima veliki potencijal u investicijama koje bi došle od iseljeništva i poslovnih prijatelja iseljenika u svijetu. U Zadru sam upoznao iseljenike koji su uložili obiteljski kapital u hrvatski turizam, a takvi ljudi donose ne samo novac nego i znanje, vraćaju se njihova djeca. Hrvatska treba otvoriti brži put investitorima, smanjiti administrativne prepreke i omogućiti onima koji ovdje žele oploditi svoj kapital da se osjećaju slobodno i dobrodošlo. Turizam je veliki potencijal, ali on mora raditi cijelu godinu.

Može li Hrvatska, koja je zastala na pola puta u provedbi "Piñerinih" reformi, ipak do kraja primijeniti čileanski sustav privatne mirovinske reforme?

Hrvatska je zemlja u tranziciji i ima slične karakteristike kao i Čile. Problemi zemalja u tranziciji, uza siromaštvo i nezaposlenost, isti su u cijelom svijetu. Tu je još i pad nataliteta, produljenje životnog vijeka i nagli porast nezaposlenosti te je zbog svega toga potrebno razmotriti i alternativna rješenja ne samo u reformi mirovinskog sustava nego i u cijelom gospodarstvu i bankarstvu. Kod nas u Čileu već 32 godine reforme savršeno funkcioniraju i uvjeren sam da bi i u Hrvatskoj moglo biti isto tako uspješno, ali o tome ne odlučujem ja, nego hrvatski političari. Znate, u politici su potrebni hrabri i pošteni ljudi i oni koji neće zbog očuvanja vlastitih fotelja žrtvovati razvoj zemlje jer je poznato da oni koji radikalnije krenu u reforme često gube vlast na izborima pa se boje. No, bez hrabrosti i odlučnosti nema napretka.

Često upozoravate da Americi prijeti bankrot mirovinskog sustava?

Mirovine su u Čileu nakon reforme prestale biti državna stvar, čime je velik dio ekonomije depolitiziran, a ljudi su dobili kontrolu nad svojim životima. Strukturna je pogreška otklonjena i mirovina ovisi samo o ponašanju pojedinca i događajima na tržištu. Smatram i ove godine isto što sam govorio i prije deset godina, a to je da bauk bankrotiranog državnog mirovinskog sustava kruži svijetom. Kad se država tijekom dugog vremena upleće u kontrolu mirovina, posljedice su uglavnom katastrofalne jer država eliminira vezu između napora pojedinca i nagrade koju za to dobiva, odnosno između osobnih prava i osobne odgovornosti.

Izvor: Večernji list

Da biste komentirali, prijavite se.