Za laudato.hr piše:

Domagoj Hruška

petak, 13. srpnja 2012. Arhiva kolumne

Mirovinski sustav kao temelj ekonomskih reformi

Neodrživost mirovinskog sustava temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti postaje sve jasnija, posebice u europskim zemljama koje su u najvećoj mjeri pogođene starenjem stanovništva.

Sloboda izbora je definirajuća karakteristika čovjeka. Sva društvena pravila i zakoni, pa tako i ekonomski, trebali bi afirmirati i poticati sobodu izbora i odgovornost koja iz izbora proizlazi. Mnogi ekonomski modeli ne kreću od te premise već omogućavaju ostvarenje prava bez odgovornosti; odvajaju sjeme od plodova, rezultat od rada. Takva pravila za posljedicu imaju nepravedno društvo, potencijal za korupciju, a s vremenom neminovno propadaju.

Jedan od takvih sustava je ujedno i jedan od najvećih problema hrvatskog aktualnog ekonomskog modela - mirovinski sustav. Sustav temeljen na „međugeneracijskoj“ solidarnosti kreće od premise da oni koji rade plaćaju mirovine za one koji su radili prije. Ovakav mirovinski model najviše je ukorijenjen u Europi gdje je i nastao. Afirmirao ga je Otto von Bismark, kancelar pruskog kraljevstva, krajem 19. stoljeća. Tada osmišljen sustav se je do danas malo promijenio, no okolina sustava se promijenila drastično. Dovoljno je reći da je prosječan životni vijek tada bio toliki da gotovo nitko ne bi dosegao prag odlaska u mirovinu. Kada se okolnosti mijenjaju, a pravila ostaju ista i isprva najbolje osmišljen sustav postaje destruktivan.

Neodrživost mirovinskog sustava ovog tipa postaje sve jasnija, posebice u europskim zemljama koje su u najvećoj mjeri pogođene starenjem stanovništva. Kako je sve manji omjer zaposlenih u odnosu na umirovljenike, tako sve veći izazov postaje financiranje mirovina i zadržavanje životnog standarda na koji su Europljani naviknuli. Svjesnost o činjenici da je situacija neodrživa i da će doći trenutak kada više nitko neće željeti davati kredite za isplatu mirovina ne riješava problem. Treba se suočiti s činjenicom da će postojeći mirovinski sustav u Hrvatskoj doživjeti krah. To je neizbježno. Srećom izlaz postoji. Iako ga je vrlo teško provesti.

Prošli mjesec je u Zagrebu bio jedan od najpoznatijih svjetskih reformatora ekonomske politike, čileanski ekonomist Jose Pinera. Profesor Pinera je u sedamdesetim godinama kreirao reformu mirovinskog sustava Čilea koja se temelji na osobnim mirovinskim računima – koliko zaradite te koliko se ta glavnica uveća za vrijeme radnoga vijeka – s toliko po odlasku u mirovinu raspolažete. To ujedno znači da nema strogo određenog vremenskog termina za odlazak u mirovinu kao što je 65 godina u Hrvatskoj ili 62 godine u Grčkoj; u mirovinu se odlazi kada smatrate da imate dovoljno sredstava za dostojanstven život. Isto tako, to znači da ono što ste zaradili, a ne potrošite, ostaje nasljednicima. Očito je da je ovdje puno više izbora nego što je to u sustavu gdje po navršenju određenog broja godina dobijete mjesečni iznos mirovine na koji u načelu ne možete utjecati.

Ovaj kratki esej nema namjeru dati argumentaciju koja bi omogućila jednostrano aplaudiranje sustavu privatnih mirovinskih računa, naravno uvijek postoji i druga strana medalje, ali o efikasnosti pristupa možda najbolje govore njegovi plodovi. Tijekom sedamdesetih Čile se je transformirao iz teške gospodarske krize do najkonkurentnije i ekonomski najrazvijenije zemlje Latinske amerike. Nedavna međunarodna studija konkurentnosti smjestila je Čile na deveto mjesto zemalja s najvišim stupnjem ekonomskih sloboda, što je pozicija usporediva sa zemljama poput Velike Britanije i Australije. Ekonomski model afirmiran sedamdesetih godina omogućio je godišnji rast ekonomije Čilea od 7% godišnje u periodu od posljednjih 12 godina. Razina siromaštva u Čileu drastično je smanjena, a temelj ekonomije čini široki ekonomski srednji sloj građana. Ekonomska reforma u Čileu krenula je upravo od reforme mirovinskog sustava. Danas u Latinskoj americi devet zemalja prati ekonomski model mirovinske reforme Čilea, što ukupno uključuje premo 50 milijuna zaposlenika. U Europi su također mnoge zemlje prepoznale prednosti čileanskog modela mirovinskog sustava, kao i u jednom od svjetskih središta slobodne ekonomije - Hong Kongu i brojnim drugim zemljama. 

Hrvatski mirovinski sustav kombinacija je državnog i privatnog modela. U Hrvatskoj se za međugeneracijsku solidarnost (takozvani prvi stup) izdvaja 15% plaće, a za obvezni mirovinski fond (drugi stup) 5%. Ukupno optrećenje na plaću na temelju mirovinskog sustava dakle čini 20%. Od sljedeće godine najavljeno povišenje izdvajanja u drugi stupa na 7%, što će dodatno opteretiti ionako prenapregnute poslodavce. Iako je i takva odluka korak naprijed za mirovinski sustav otvara se veliki problem povećanja bruto plaće u vjerojatno najtežem ekonomskom trenutku za Hrvatsku od rata.

Objekcija i pitanja za afirmaciju Čileanskog modela u hrvatski gospodarski kontekst je mnogo, od pitanja financiranja tranzicije, preko mreže za socijalno ugrožene slojeve društva pa do pitanja efekata na aktualni društveno ekonomski diskurs koji je nastao tijekom gotovo pola stoljeća socijalizma. Ipak, ne može se postaviti pod znak upitnika razmišljanje da je temelj čovjeka stvaranja i postojanja osobna odgovornost za slobno odabrane postupke te da društvo sukladno tome mora afirmirati normativne modele koji potiču plodonosan i pravedan život.

Da biste komentirali, prijavite se.