Za laudato.hr piše:

Domagoj Hruška

srijeda, 31. listopada 2012. Arhiva kolumne

Okovi modernog sužanjstva

U ekonomskom smislu čovjek je slobodan ako je financijski neovisan, a financijski je neovisan samo ukoliko posjeduje određenu imovinu i dovoljno sredstava za njeno održavanje u funkciji.

U srijedu, 24. listopada u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija održana je svečana premijera novog uprizorenja prve hrvatske rock-opere Gubec – beg. Priča o seljačkoj buni i kmetskom vođi potaknula me je na razmišljanje o modernom sužanjstvu. Danas nema nasilnika poput Franje Tahyja ali ropstva ima. Nema više željeznih okova, omče su danas u obliku kredita, režijskih računa, ovrha.

Ropstvo, kao nužno poricanje slobodne volje poriče definirajuću karakteristiku čovjeka stvorenog da bude slobodan. U ekonomskom smislu čovjek je slobodan ako je financijski neovisan, a financijski je neovisan samo ukoliko posjeduje određenu imovinu i dovoljno sredstava za njeno održavanje u funkciji. Drugim riječima privatno vlasništvo je temelj ekonomske slobode.

Danas na globalnoj razini postoji jaka tendencija prema kombinaciji koncentracije i centralizacije koja porobljuje ljude. Političari u potrazi za svojim pojedinačnim interesom, EU birokrati i drugi nacionalni i supranacionalni administratori koji manipuliraju zakonima, grupe banaka, industrijalista i velikih zemljoposjednika imaju zadatak da potpuno uguše privatno vlasništvo i sve ljude na taj način učine robovima.

Naravno u modernom „ropstvu kroz plaću“ možemo govoriti samo u metaforama. Radnik mora raditi što mu njegov poslodavac kaže ali se još uvijek nije srozao na status roba. Njegov pravni status je status građanina. U teoriji, on je još uvijek slobodan čovjek, koji se s drugim čovjekom sklopio ugovor kojim se je obvezao da će raditi određeni posao za određenu količinu novca. Čovjek koji se ugovorom obvezao da će isplaćivati plaću može i ne mora iz toga ostvarivati dobit. Čovjek koji se obvezao može i ne mora primati plaću koja je veća od vrijednosti koju proizvodi. Ali i jedan i drugi su tehnički slobodni. Ipak, jasno je da čovjek koji radi za plaću nema slobodu koju ima čovjek koji je vlasnik imovine od koje živi.

Iz toga razloga taj oblik društvenog zla, kako ga naziva povjesničar Hilaire Belloc, prije je težnja prema ropstvu nego stvarno ropstvo. Ono je temelj socio-ekonomskog modela u kojemu živimo, a koji se naziva kapitalizam.

Filozof C. K. Chesterton definira kapitalizam kao ekonomske uvijete u kojima postoji klasa kapitalista, lako prepoznatljivih i relativno malog broja, u čijim rukama se nalazi tako puno kapitala da im velika većina ostalog stanovništva služe kao radnici koji rade za plaću. Iz takve definicije proizlazi da vlasnici malih dućana, obiteljska poljoprivredna gospodarstva i neovisni profesionalci nisu kapitalisti. Problem kapitalizma, prema tome, nije prevelik broj kapitalista, nego njihov premali broj.

U tendenciji prema koncentraciji vlasništva i centralizaciji ekonomske aktivnosti javila su se svojedobno altnernativa kapitalizmu – socijalizam. Međutim, ako promatramo plodove socijalističkog odnosno komunističkog ekonomsko-socijalnog modela možemo vidjeti kako socijalizam i kapitalizam uopće nisu oponenti. Temeljna definicija kapitalizma – koncentracija bogatstva, se u u slučaju socijalizma samo usavršava. Dok kapitalizam polako oduzima ekonomske i društvene slobode, socijalizam to radi odjednom i u potpunosti.

Robovanja državi daleko je napredniji i cjelovitiji oblik ropstva od prvog oblika tj. robovanja kapitalistima. Kako kaže Belloc, komunizam poriče Boga, poriče dostojanstvo i, prema tome, slobodu ljudske duše te otvoreno porobljava čovjeka onim što naziva „državom“, a što u praksi nije ništa drugo nego udruženje privilegiranih službenika.

I kapitalizmu i socijalizmu se stoga suprotstavlja osobnim slobodama i incijativama, oba modela su centralistička, materijalistička i na kraju tiranska.

Ako većina obitelji u državi ne posjeduje vlastitu imovinu, nekadašnji građani postaju stvarni robovi. Ljudi postaju potpuno ovisni o svojim vlasnicima, a kada se ti vlasnici nadmeću u ostvarenju tržišnih pozicija i smanjuju radne uvjete, masa iskorištavanih ljudi ne samo da nema moć upravljanja vlastitim životom nego i pati od oskudice i trajne nesigurnosti.

S druge strane što se država više upliće u stvaranje uvjeta za stvaranje socijalne sigurnosti, što više povećava poreze, regulira plaće, pruža obvezno osiguranje, liječničku pomoć, obrazovanje i općenito preuzima život onih koji zarađuju, to je stanje poluropstva naglašenije. Državne institucije nude pomoć ali ju daju po cijenu gubitka ljudskog dostojanstva. Pojedinac je još više u rukama tih institucija kada je nezaposlen nego kada je zaposlen. U načelu cijela Europa je vezana za takav sustav. Zanimljivo, zapadne zemlje u nekim aspektima značajno više nego zemlje srednje i istočne Europe. Veliki je problem što je u Hrvatskoj takav svjetonazor dubinski ukorijenjen kao društvena navika i okvir razmišljanja. Ali svako liječenje započinje dijagnozom stanja.

Da biste komentirali, prijavite se.