Za laudato.hr piše:

Domagoj Hruška

srijeda, 03. travnja 2013. Arhiva kolumne

Papa siromašnih

Jedna od najvažnijih dosadašnjih poruka pape Franje vezana je za ekonomske nejednakosti, nepravde i ostale plodove grijeha srebroljublja.

Dok je još bio kardinal Jorge Mario Bergoglio, danas papa Franjo, izjavio je: „Živimo u najnejednakijem dijelu svijeta, koji je najviše narastao i najmanje smanjio bijedu. Nepravedna raspodjela dobara ustraje, stvarajući situaciju socijalnog grijeha koji vapi nebesima i ograničava mogućnost boljeg života za toliko naše braće.“

Jedna od najvažnijih dosadašnjih poruka novoga Pape je pitanje ekonomske nejednakosti, nepravde i ostalih plodova grijeha srebroljublja. Današnji svijet vjerojatno ništa drugo ne relativizira u toj mjeri kao ljudsku pohlepu. Iz tog razloga važno je afirmirati temu ekonomske nejednakosti na svim razinama društva. Riječju i djelom. Iako je Crkva oduvijek bila „ekonomski racionalna“, mudar gospodar svoje imovine i najveći dobrobit potrebitih, dežurni kritičari su upravo navodnu prekomjernu rasipnost njezinih struktura navodili kao njen najveći propust. Danas, s naglašenom skromnošću pape Franje, taj najvažniji „argument“ im je izbijen iz retoričkog prostora. Po prepoznatljivom scenariju ti kritičari sada pokušavaju i pokušavat će nametnuti tezu kako dolazi do „sukoba“ unutar struktura Crkve zbog ovoga pitanja.

Iako se o osjetljivosti pape Franje za siromašne u širokom medijskom prostoru piše kao o svojevrsnoj novini, on tek nastavlja dobro uteljeljenu tradiciju Crkve.

Prvu socijalnu encikliku pod nazivom Rerum Novarum, u kojoj je izložio crkveni nauk o socijalnim problemima, posebno o onda gorućem pitanju položaja radnika, objavio je papa Lav XIII. 1891. godine.

Aktualna pitanja tadašnjeg društva bila su vezana za radikalne promjene u političkim, ekonomskim i društvenim poljima kao i u područjima znanosti i tehnologije. Upravo je praktična primjena znanstvenih otkrića otvorila mogućnost izgradnje novih kapaciteta za proizvodnju robe široke potrošnje. Tako se je pojavio novi oblik imovine - kapital, kao i novi oblik rada - rad za plaću.

Reforme za koje se Lav XIII. Zalagao prvenstveno su se ticale obrane radnika od nezaposlenosti, visine plaća – koja treba biti takva da radnik može uzdržavati obitelj i uštedjeti za budućnost te radnog vremena – koje mora biti prihvatljivo po pitanju broja sati i uvjeta rada. Teme koje su i danas iznimno aktualne.

Ono što katoličko socijalno učenje bitno razlikuje od drugih socio-ekonomskih pristupa, od socijalizma, preko intervencionizma do liberalizma, jest pitanje dostojanstva ljudske osobe. Ona, dakako, proizlazi iz činjenice o stvaranju čovjeka na sliku Božju. Tek se na takvoj podlozi mogu postaviti smislena pitanje o čovjeku, zajedništvu, ljudskom društvu i odnosu pojedinca i društva.

Četiri temeljna načela katoličkog socijalnog nauka uključuju načela općeg dobra, solidarnosti i supsidijarnosti, a u nekim novijim crkvenim dokumentima često se tome pridodaje i načelo posebne pažnje za siromašne.

Načelo općeg dobra vrhovni je zakon društva koji kazuje da opće dobro ima prednost pred dobrom pojedinca. Već je ovdje vidljiva i nužna povezanost, isprepletenost svih načela, jer su sva načela podložna različitim interpretacijama i nesporazumima, ukoliko se shvaćaju odvojeno od prvog temelja, dostojanstva ljudske osobe, stvorene na sliku Božju.

Načelo supsidijarnosti dosljedno razgraničava kompetencije različitih društvenih razina. Od države pa do razine obitelji i pojedinca. Ovim se načelom posebno štiti sloboda pojedinca u društvenom pluralizmu od totalitarnih zahtjeva. S ekonomskoga stajališta supsidijarnost podrazumijeva da se situacije donošenja odluke rješavaju tamo gdje nastaju, na najnižoj razini, a tek ako ta niža socijalna jedinica nije u mogućnosti sa svojim resursima riješiti problem, onda se obraća višoj instanci. Unutar šireg socio-ekonomkog modela načelo supsidijarnosti se odnosi na stvaranje pogodnih uvjeta za slobodno gospodarstvo protiv neopravdanog utjecanja države na ekonomiju. 

Solidarnost podrazumijeva obranu najslabijeg te govori o odgovornom sudjelovanju svih članova društva. Solidarnost se ne svodi isključivo na pružanje materijalne pomoći drugome, već uključuje zajedničko djelovanje kao težnju za dobrom drugoga. Dakle nije riječ samo o osjećajnosti, ili o sućuti prema drugom, već o obvezi ili dužnosti udjela u životu i djelovanju drugih.

Druga važna enciklika koja se bavi ekonomskim pitanjima je ona pape Ivan Pavla II. iz 1991. Prve njezine riječi, te ujedno i njen naziv Centesimus Annus (Stota godina), upravo podsjećaju na jubilej objave enciklike pape Lava XIII. Temeljna poruka pape Ivan Pavla II. je kako pravedno društvo nije usmjereno protiv tržišta i njegovih mehanizama, ali da zahtijeva da tržište na odgovarajući način bude kontrolirano od strane snaga društva i države kako bi se zajamčilo da su osnovne potrebe cijelog društva zadovoljene.

Nadalje, papa Benedkit XVI. u enciklici Caritas in Veritate napominje kako ekonomske odluke imaju moralne posljedice te da tržište nije i ne smije postati mjesto gdje nema solidarnosti, odnosno mjesto gdje će jaki uništiti slaboga. Osvrći će se na recentu financijsku krizu Benedikt XVI. tumači kako su razlozi krize u pohlepi i ljudskoj slabosti, a ne u strukturi kapitalizma.

Ostale enciklike koje se u većoj ili manjoj mjeri tiču socijalnog nauka Crkve su Quadragesimo Anno iz 1931., Mater et Magistra iz 1961., Pacem in Terris iz 1963., Populorum Progressio iz 1967., Laborem Exercens iz 1981., te Sollicitudo rei Socialis iz 1987.

Katolički socijalni nauk bavi se pronalaženjem načina na koje se moralni stav može preslikati na ekonomsku aktivnost te načina na koji se mogu eliminirati loši utjecaji nekontroliranog tržišnog mehanizma na siromašne. U isto vrijeme Crkva ne osuđuje privatno vlasništvo i kapitalizam. Naprotiv, ona je vjerojatno najvažnija zaštitnica institucije privatnog vlasništva i slobodnog tržišta u povijesti svijeta.

Papa Franjo nas je već u nekoliko dana podsjetio da Crkva uz eshatološko-spasenjsku ima i vrlo važnu društvenu dimenziju. One su povezane, jer unatoč brojnim i raznovrsnim tenencijama koje žele reći suprotno, istina je da bez moralnog postupanja ni za pojedinca ni za društvo nema ekonomskog napretka.

Da biste komentirali, prijavite se.