Za laudato.hr piše:

Domagoj Hruška

četvrtak, 31. srpnja 2014. Arhiva kolumne

Sekularna država i ekonomski razvoj

U ovom tekstu pokušavam odgovoriti na pitanje zašto je za državu dobro da bude «sekularna»? Jasno, pitanje sekularizacije nije ekonomsko pitanje. To je pitanje identiteta, a identitet je ključan za uspjeh u bilo kojem području ljudskih aktivnosti.
Foto: photoblog.statesman.com

Odvajanje Crkve od Države, odnosno odvajanje utjecaja Crkve od života ljudi, u određenim se krugovima smatra naprednim i poželjnim. Često se čuje kako je Hrvatska sekularna država i kako Crkva ne smije javno govoriti što bi trebali raditi i kako bismo se trebali ponašati - to pravo u sekularnoj državi imaju medijske kuće poput EPH ili razne udruge građana, ali nikako Crkva. U ovom tekstu pokušavam odgovoriti na pitanje zašto je za državu dobro da bude «sekularna»? Jasno, pitanje sekularizacije nije ekonomsko pitanje. To je pitanje identiteta, a identitet je ključan za uspjeh u bilo kojem području ljudskih aktivnosti.

Remi Braque, francuski filozof kojemu je papa Benedikt XVI. prije dvije godine dodijelio Ratzingerovu nagradu, svojevrsnu «Nobelovu nagradu iz teologije» tvrdi kako nešto kao sekularna država u načelu ne može postojati. Naglašava kako je sekularnost u načelu proistekla iz Crkve, a ne kako bi se moglo zaključiti, kao reakcija na preveliki Crkveni utjecaj. U želji da umanje utjecaj svjetovnih vladara na Crkvenu hijerarhiju Crkveni filozofi su došli do zaključka da se država ne smije uplitati u poslove Crkve.

Politički establišment često napominje kako je Hrvatska sekularna država te da se religijske zajednice ne smiju miješati u «državne stvari» kao što je primjerice obrazovanje. Zahvaljujući referendumu 2013. i akumulaciji katastofalno loših političkih poteza, osobe koje su se najviše pozivale na sekularnost države više nisu u njenom vrhu tako da to trenutno više nije jedna od temeljnih političkih fraza. Iako je iluzornost takvih pristupa brzo postala očita, ne treba misliti da se pritisci za sekularizacijom neće nastaviti. Možda ne toliko aktivno od strane aktualne hrvatske Vlade, ali sasvim sigurno iz Bruxellesa i Londona. Sve neposrednije i sve intenzivnije.

Svaka organizacija, pa tako i narod, nastaje okupljanjem oko jedne referentne točke. Mjesto Boga u identitetu naroda je kroz povijest uvijek bila ta referentna točka. Dostojevski u svom romanu Bjesovi nudi ovakvu raspravu:

«Ni jedan narod nije još stvoren na osnovi znanosti i razuma; takva primjer još nema, osim kratkotrajnih i glupih. Socijalizam, po svojoj suštini, mora biti ateistički, jer je baš on na samom početku objavio da mu je uređenje ateističko i da će se zasnivati jedino na temeljima razuma i znanosti. Razum i znanost u životu naroda su uvijek, otkako je svijeta i vijeka, imale jedino drugorazrednu pomoćnu ulogu; takvu ulogu će imati i do kraja. Narode stvara i pokreće jedna druga sila, koja ih usmjeruje i koja njima vlada a čije je porijeklo nepoznato i neobjašnjivo... Filozofi to nazivaju estetskim načelima ili moralnim načelima, s kojima ih oni također poistovjećuju. Ja to nazivam mnogo jednostavnije: «traženje Boga». Svrha svakog kretanja u narodu, u svakom pojedinom narodu i u svakom razdoblju njegova života, jedino je traženje Boga... Bog je utjelovljenje cijelog naroda, od njegova početka pa do kraja.»  

Doista, temelj države nisu pravila ponašanja nego zajednički identitet, okupljanje oko jednog stijega i rad koji iz takvog okupljanja proizlazi. Tom logikom uloga Vlade kao temeljnog zaštitnika nacionalnih interesa nije puko predlaganje zakona parlamentu nego učvršćivanje zajedničkog nazivnika nacionalnog identiteta. O tome nam svjedoče i vremena u kojima se države stvaraju. Nama je to vrijeme blisko. To je ono «državotvorno vodstvo» o kojemu se dosta govori u medijima u zadnje vrijeme. A oko čega ćemo se ujediniti? Što će biti naš stijeg?

Ako i ne prihvatimo da bez Boga narod ne može nastati, svakako ćemo prihvatiti  da je moguće da narod napusti Boga. Stari Zavjet je priča o čovjekovom udaljavanju i približavanju Bogu. Europa je nekada bila sinonim za kršćanski svijet. Danas u konstitucijama EU nema mjesta za Boga. Prijedlog Lisabonskog sporazuma je doduše u ranim iteracijama u preambuli uključivao spomen Boga. Navodno je čak Angela Merkel obećala Papi da će utjecati da se za vrijeme njemačkog predsjedanja EU u prijedlog Lisabonskog sporazuma uključi referenca na Boga i kršćanstvo, no nakon žestokih kritika opozicije od toga se  odustalo. Viktor Orban, mađarski premijer, oko čijega lika i djela se lome koplja, izdržao je sve kritike i u mađarski ustav unio članak da je Mađarska kršćanska zemlja. U studenom 2012. na kongresu o ulozi katolika u javnom životu, koji je održan u Madridu, Orban je naglasio kako ekonomska depresija u Europi nije rezultat jedne specifične politike ili stranačkog bloka već prvenstveno kriza duha. Europa koja se već preko 200 godina odriče Boga danas je stara, bezvoljna i umorna. Umjesto djece, mladi, a i ne više tako mladi Europljani, sve više u šetnju vode pse. Čovjek je sam sebi na prvom mjestu. Komocija je Bog.

Ostatak svijeta ide u drugom pravcu. Upravo suprotno od nekadašnjih «liberalnih» nadanja, čovjek koji se pouzdaje samo u sebe, u svoj razum i znanost neće ostvariti višu razinu blagostanja. Bog i država nisu poveznice iz nekih prošlih vremena i ne tiču se samo arapskih emirata i ISIL-a. Zanimljivo je da u Sjedinjenim Američkim Državama iznad svakog suca i na svakom dolaru piše: «In God we trust». Još je zanimljivije s kolikom pažnjom se država Izrael odnosi prema judaizmu. Vojni rok je u Izrealu obvezan za sve muškarce i žene. Za muškarce traje oko tri godine, za žene oko dvije. Jedini izuzetak od vojnog roka su pojedinici koji su se opredijelili za život ortodoksnih židova. Molitva ima prednost nad borbom. Posebna priča je pak uloga Boga u podizanju ruskog naroda nakon sramotnih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Narod u kojemu ima Boga je narod koji se drži skupa i koji se obnavlja. Jednom prilikom naš ugledni duhovnik, otac karmelićanin, ispričao je sljedeću priču: «Na domjenak, koje inače izbjegavam, došao sam u habitu. Već nekoliko minuta nakon pozdravnih govora pristupio mi je otmjeni mladić, od svojih možda 30 godina, predstavio se i upitao može li me pitati samo jedno pitanje. Odgovorio sam potvrdno, iako mi je odmah bilo jasno da je riječ o provokaciji. Pitao me je: «Oče, zašto vjerujete?». Odgovorio sam mu: «Jer samo tako mogu svaki dan biti nov među vama». Mladić ništa nije odgovorio. Zahvalio se i otišao.»
 

Da biste komentirali, prijavite se.