Za laudato.hr piše:

Domagoj Hruška

ponedjeljak, 13. svibnja 2013. Arhiva kolumne

Utemeljenost prava na privatno vlasništvo

Svakim danom sve je veći broj ovrha nad domovima, agresivno se najavljuje uvođenje novog poreza na imovinu, PDV-a na nekretnine i ekstremnih progresivnih poreznih stopa. Prije razmatranja uzroka i plodova tendencije odvajanja vlasništva od pojedinaca pogledajmo koje je mjesto privatnog vlasništva u našoj antropološkoj strukturi.

Privatno vlasništvo temelj je ekonomske znanosti. Temeljno pitanje svih socio-ekonomskih sustava upravo je pitanje položaja privatnog vlasništva. Doajen hrvatske ekonomske misli Dragomir Vojnić svojedobno je napisao kako je povijest političke ekonomije zapravo povijest privatnog vlasništva.

Radikalno odvajanje vlasništva od pojedinca, što je bila okosnica socijalističkog ekonomsko-socijalnog modela, danas je u potpunosti stvar prošlosti. Očito je kako je „zajedničko vlasništvo“ jedan od onih koncepata koje isprva i iz daleka, u teoriji, možda i dobro izgledaju, ali čiji plodovi, kada se okuse, nisu na razini čovjekova dostojanstva.

Danas je privatno vlasništvo ponovno ugroženo. Svakim danom je sve veći broj ovrha nad domovima, agresivno se najavljuje uvođenje novog poreza na imovinu, PDV na nekretnine i ekstremnih progresivnih poreznih stopa. Zanimljivo, nove tendencije odvajanja vlasništva od pojedinaca danas najjače uporište imaju u direktivama Europske Unije. Kasnije ćemo razmotriti uzroke i plodove ovih procesa. Pogledajmo kao prvo, koje je mjesto privatnog vlasništva u našoj antropološkoj strukturi.

Vlasništvo je što čovjek treba za osiguranje i ispunjenje svog života i što je zakonitim i pravednim radom stekao. Pravo na vlasništvo, kao i pravo na rad, jedno je od temeljnih ljudskih prava, kako u poveljama raznih nacionalnih i supranacionalnih institucija tako i u ishodištu svih povelja – Svetom pismu.

Svaki čovjek ima pravo da na pravedan način stekne vlasništvo. Kad bi čovjek morao neprestano voditi brigu o svome ekonomskom opstanku, briga za djecu postala bi nemoguća, a slučajevi bolesti i nesreće ili pak starost teško podnošljivi.

Odmah treba razgraničiti privatno vlasništvo na kojemu se temelji dostojanstven život i puko gomilanje dobara prožeto duhom oholosti i traganja za ugodama. Neumjerena želja za stjecanjem koja obično vodi do nepravednog stjecanja jedan je od temeljnih ljudskih padova. Veliki poznavatelj ljudske prirode, sveti Ivan Klimak ovako piše o „stoglavom zloduhu srebroljublja“, koji nas nagoni da uzimamo ono što nismo zaslužili: „Srebroljublje je idolopoklonstvo, kći nevjere, isprika slabosti, vjesnik starosti, proricatelj gladi, prorok suše. Srebroljubac ismijava evanđelje. On je svjesni prijestupnik. Tko je stekao ljubav, rasipa novac. A tko kaže da ima i jedno i drugo obmanjuje sebe. Nemoj reći da blago skupljaš zbog siromaha. Kraljevsko se nebesko moglo kupiti i za dva novčića.“ Duh svijeta je u sukobu s ovim odnosom i granica između privatnog vlasništva o kojemu ovdje govorimo i srebroljublja je često zamagljena. U tom smislu ovaj veliki svetac zgodno primjećuje: „Jednog dana susreli su se gostoljubiv i srebroljubljiv čovjek. I drugi prozove prvog nerazboritim.“

Pravedan način na koji se stječe privatno vlasništvo uz rad je kupnja, darovanje i nasljeđivanje. Često se govori o određenim pravima koje ljudi imaju kao državljani neke zemlje ili zaposlenici nekog poduzeća. Što se vlasništva tiče, nitko nema pravo na određeno dobro, nego ga mora steći na jedan od ovih načina. Povijest je pokazala da kada se pojedincima otima ono što su zaslužili znanjem i radom svojih ruku prestaje inspiracija za rad i svaki istinski napredak. Odvajanje rezultata rada od njihovih efekata iluzoran je pristup jer je protiv čovjeka. Visoki porezi, visoke kamatne stope i dokidanje privatnog vlasništva ide u tom smjeru.

Kada govorimo o utemeljenju privatnog vlasništva u srž čovjekovog bića na početku se treba prisjetiti kako je Riječ Božja po tom pitanju objavila posebnu zapovijed, sedmu zapovijed Božju koja glasi: „Ne ukradi“. Ako nema titulara vlasništva, ne može se ništa ni ukrasti pa ni Zapovijed više ne bi imala svoju funkciju što je, naravno, nemoguće. Kao odgovor na asocijaciju na ovu tezu treba se prisjetiti da su u socijalizmu svi građani bili vlasnici svega (da je bila riječ samo o demagogiji svjedoči činjenica da se nitko nije bunio kada je jednom odlukom „društvena imovina“ postala državnom); znači titular vlasništva je postojao, i uvijek postoji, samo što je jedino prirodno da način stjecanja vlasništva i efekti budu na istoj ravnini – znači na razini pojedinca.

U nedavno objavljenoj knjizi izdanoj od strane Postulature Blaženog Alojzija Stepinca – Propovijedi o Deset zapovijedi Božjih kardinal Stepinac tumači kako, već kod prvih ljudi na zemlji Kaina i Abela, nalazimo privatno vlasništvo, jer je svaki žrtvovao što je imao – Kain poljske plodove, a Abel dio svoga stada. Naš kardinal nadalje tumači da je Bog, u svrhu osiguranja pravednog vlasništva pojedinca, zabranio nekoliko aktivnosti. Najprije je zabranio krađu, to jest potajno otuđenje nekog dobra, protiv volje vlasnika. Nadalje, zabranio je otimačinu ili razbojstvo što je oduzimanje vlasništva na silu. Sedmom zapovijedi zabranjena je i prijevara, oštećenje tuđe imovine, neplaćeni dugovi i slično. Napose je zabranjeno lihvarenje, to jest kada netko iskorištava nevolju bližnjega za svoje bogaćenje ili korist, poput onih koji daju novac u nevolji uz vrlo visoke kamate. Osobita je, pak, protivština sedmoj zapovijedi Božjoj kada se radniku ne isplaćuje zaslužena plaća. Kako kaže kardinal Stepinac: „to je u nebo vapijući grijeh“.

Svatko tko dira u tuđe vlasništvo čini smrtni grijeh, tumači kardinal, ukoliko bližnjemu toliko naškodi da mu time onemogući pristojan život. Tako ispada da je u očima savjesti velika razlika u tome otme li se siromahu ili bogatom čovjeku. Možemo primijetiti da je siromahu lakše uzeti nego bogatašu, što uostalom i naša gospodarska situacija zorno svjedoči. Lakše je biti Superhik nego Robin Hood.

Da biste komentirali, prijavite se.