petak, 16. lipnja 2017. Arhiva kolumne

Zašto Hrvatskoj ne daju da ustane i krene?

U Crkvi se traži poslušnost crkvenim hijerarhijskim autoritetima, kakvi god bili karakteri tih upravitelja, jer će oni odgovarati i Bogu polagati račun za povjereno im vodstvo duša. Odgovarat će i državni vlastodršci. Mi ih ocijenimo na sljedećim (redovnim) izborima.
Foto: Tportal
Kada to ne čine razni akteri izvana, onda se u Hrvatskoj p(r)otresa iznutra. Naizmjence se odvija ta inozemno/domaća razmjena u opstruiranju hrvatske vlasti. Trenutno je na redu potonje, mreža svekolikih unutarnjih uzurpacija u djelovanju glavnih državnih struktura. Ako nije osvajački udar na naš teritorij, onda su, kao trenutno, intenzivna nastojanja dekapitacije vlastodržaca. Sad pogotovo vidimo kako ta hrvatska sloga u praksi izgleda, o čemu smo čitali i učili u povijesnim udžbenicima.
 
Nasuprot suda onoga što se u Hrvatskoj smatra (ne)prirodnom koalicijom, mislim da je važno konstatirati ono što nad i pod svime time stoji - jednu objektivnu činjenicu i generalni uvid - u Hrvatskoj je na djelu, kao nikad dosad u tako onemogućavajućem obliku, proizvodnja institucionalnog nemira, izazivanje nereda i elementarno nepoštivanje državnih predstavničkih tijela. Kaos verbalnih prepucavanja toliko je zavladao i uzburkao mnijenje, u nedostatku operativnog državničkog znanja, opozicijska retorika je bacila i vrti kost, da se više i ne proziva uzrok, nego secira posljedicu – aktualnu vlast HDZ-a koju je podržao HNS. 
 
Do tog spoja došlo je nakon ponavljajućih obrazaca 'miniranja' i zbog jasnog uzro(čni)ka - Mosta. Dva puta sudionik u izvršnoj vlasti, oba puta u njoj se ponašajući kao opozicija, više kao suparnik, nego kao suputnik. Taj partner kojeg HDZ u zadnja dva izborna ciklusa bira najprije i kao prvog, jedinog poželjnog suradnika, s osmijehom ga grleći i tepajući mu uz to još da su oni prirodan partner HDZ-a, iako se sami Mostovci od te kvalifikacije i takvog izraza poštovanja odmiču, korijen je aktualnog stanja koje u gotovo tri desetljeća hrvatskog parlamentarizma još nismo vidjeli. A to je – izvršna vlast se ne i jedva uspijeva formirati! Kako to mora biti frustrirajuće, da ti uporno nekome ideš, a taj netko uporno te ne prihvaća i baš neće! Usprkos tome, fascinira kako se odgovornost za neuspjeh te suradnje, gotovo u cijelosti svaljuje na HDZ. 
 
Nepobitna činjenica je da se izvršna vlast u Hrvatskoj jedva uspijeva 'složiti' i matirajuće onemogućava uspostaviti, zadnje dvije godine. Kad se to događa? U vremenu kad je Hrvatskoj konačno i taman gospodarski krenulo (što su do jučer svi zazivali i željeli). Tu početnu, razgraničavajuću liniju otkad traje kontinuirano onesposobljavanje uspostave Vlade, čine parlamentarni izbori 2015. g., kad prvi put na državnoj razini treća politička opcija i jezičac postaje Most. 
 
Nikad se godine političkog života u Hrvatskoj sadržajno nisu učinile kao jedan te isti dan/mjesec, uz to iscrpljujući i cijedeći, kao što su to zadnje dvije godine. U zadnje dvije godine Hrvatska je u smislu (pokušaja) svog institucionalnog (ne)funkcioniranja pritješnjena i na koljenima kao nikad. Dosad smo mogli biti zadovoljni i nezadovoljni lijevima ili desnima, njihovim vodećim ljudima i politikama, ali nije se dezavuiralo postojanje, formiranje glavnog izvršnog tijela. U ovakvom opsegu i na ovakav pazarsko/dovikujući način, nije se ometala, gušila uspostava osnovnoga što državu, među ostalim, legitmira. 
 
Svjedočili smo postizbornoj blokadi i neizvjesnosti kao nikad dosad; vrhuncu onesposobljavanja formiranja institucija i izvlačenja jote u karakteru onih kojima je upravljanje većinski povjereno na izborima. Vlast se predstavlja kao gadljiva i 'bludna radnja' u pomami za foteljama i moći, a ne kao normativna pretpostavka čiji autoritet proizlazi iz volje građana. Propitivanje moralnosti političkih postupaka i kritika vlastodržaca u Hrvatskoj u zadnje vrijeme ne znači više samo prozivanje pojedinaca, nego potkopava sami državni sustav, njegova osnovna tijela. Događa se svojevrsna manipulacija na izborima dodijeljene moći, na način da se formiranje Vlade blokira. Pritom se vlast isključivo negativistički poima i populistički zagađuje, umjesto da je se koristi kao elementarni državotvorni preduvjet, činjenicu koja je neophodno sredstvo u provedbi zemlji i ljudima potrebnih programa. Ali, u nedostatku operativnih znanja i argumentirane provedbe odluka, preostaju i privlačno zvuče nabacivanja, politikantski obračuni i ad hominem prozivanja.   
Je li demokratska praksa uz realnu opoziciju u Saboru, imati opoziciju i u vlastitim koalicijskim redovima? Mišiće i snagu trebalo bi pokazati u realizaciji projekata i stvaranju, a ne stalnom potkopavanju povjerenja, eliminaciji suradnika i selektivnom uzmaku. Umjesto složnog rada na viziji budućnosti, vrhunac doseže dizanje ručne, pogled u retrovizor i samo koči. 
 
Baš u trenutku kad se Hrvatska počela gospodarski oporavljati, BDP rasti a javni dug mjesecima uzastopno padati, Hrvati su počeli inzistirati na strogom i (nespojivom) stranačkom ladičarenju naši/vaši i svojoj napaćenoj zemlji, koja je taman htjela i mogla iskoraknuti, uskratiti osnovnu pretpostavku da se uopće išta događa - da se glasovi pretoče u političku odgovornost, da se ona društveno konstruktivno, a ne nihilistički destruktivno i provokativno propituje, te nagradi ili kazni na sljedećim izborima. 
 
Stalno se izaziva institucionalni nered. U razdoblju dugo iščekivanih pozitivnih ekonomskih pokazatelja, istovremeno se, barem medijski, jer to generalno ne pokazuje izborna statistika (ne znači da neće na sljedećim izborima), događa erupcija javnog nezadovoljstva zbog politike HDZ-a. Naznačeni gospodarski oporavak, kojeg valjda usmjerava i provodi određena politička opcija, prati kao nikad dosad javna galama. To se i ne uspijeva probiti kao dobra vijest. Traže se, kad to i ne treba, testiranja predstavničkog legitimiteta koji je već ishođen, i nema naznake da bi se promijenio i na sljedećim izborima. 
 
Čemu, kome i kako može biti u interesu toliko gledanje ponovljenih izbornih prizora i popratno pregovaračko mrcvarenje, kao da je, još teško ostvarena država, nečija prčija i potrebna potvrda u postotku koliko sam 'ja najljepši i najpametniji na svijetu'!? BDP raste deseto tromjesečje zaredom, gospodarstvo raste više od tri posto na godišnjoj razini, najviše od prvog kvartala predrecesijske 2008. g. No oštrica se stalno brusi prema glavnim nositeljima vlasti, hrvatskom premijeru i vodstvu HDZ-a. 
 
S politikom Plenkovića možemo se ili ne moramo slagati. Ali, nakon što su na izborima povjerenje građana dobili, ne zaslužuju li njihovi većinski mandati minimum institucionalnog poštovanja da svoj mandat završe. Nakon izbora ta lica nisu više samo vlastita imena, nego izvršitelji, predstavnici državne vlasti i njihovi će rezultati biti vrednovani na izborima.  
 
Nikad kao trenutno, u Hrvatskoj nije bilo toliko javno uznemirenih duhova, pokušaja blokada, u ime zazivanja poštenja i življenja ideala, tolike produkcije političkog nereda sa svih strana, onih koji bi redu prvi trebali doprinijeti. Nikad toliko izricanih zahtjeva za političko-moralnim purizmom, beskompromisnim čistunstvom koje se traži od sudionika na vlasti do koje godine života i obiteljskog koljena, kao što se to zahtjeva i čini sada. 
 
Da su takvi sveznajući i kreposno kristalno čisti glasovi bili dominantni i beskompromisno 'ubojiti' 1990.-ih, kao što su danas, kad bi i kako nastala hrvatska država? Ostala bi Hrvatska lijepa sanja, jer bi (na ovom svijetu nedostižni i gdje prisutni?) Ideal (pre)sudio – Bježi Razume i Razboritosti, koja Pragma! 
 
Sadašnji trenutak treba baš to: razboritost! Ona je, prema Katekizmu Katoličke Crkve (1805), prva od četiri stožerne kreposti, oko kojih se svrstavaju druge: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.
„Kršćanska vjera nije nikad težila za time da društvena i politička pitanja smjesti u strogi okvir, svjesna da u povijesnoj dimenziji u kojoj čovjek živi, postoje nesavršene situacije, koje su često podložne brzim promjenama. Zbog toga je nužno da kršćanin odbaci političke stavove i djelovanja nadahnuta na utopističkoj viziji koja, izokrečući tradiciju biblijske vjere u neku vrstu proročanstva bez Boga, zloupotrebljava religijsku poruku usmjeravajući savjesti prema nadi koja je u potpunosti upravljena ovozemnoj stvarnosti i lišava značenja ili reinterpretira kršćansko stremljenje prema vječnom životu“ poručuje Kongregacija za nauk vjere u Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanima uz sudjelovanje katolika u političkom životu. 
 
Drugim riječima: jesmo li svu vjeru u naš biti ili ne biti opstanak do jedinog životnog fokusa položili samo u ovozemaljske strukture? Kao što su, nasuprot potrebi svog nutarnjeg obraćenja, Židovi primarno željeli obraćenje 'državnih' institucija. Očekivali su od Isusa da ih, da bi trebao i da će ih, osloboditi od rimske okupacije. Uzvratio je da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. 
 
„Nedovoljno je i ograničavajuće misliti da se zauzimanje katolika u društvu može ograničiti na jednostavnu preobrazbu struktura, jer ako na osnovnoj razini nema uljudbe koja je u stanju prihvatiti, opravdati i provoditi u djelo stajališta koja proizlaze iz vjere i morala, te će promjene uvijek počivati na slabim temeljima“ stoji u spomenutoj Doktrinalnoj noti. U stavkama o vlasti, KKC (1900) kaže: „Obveza poslušnosti nalaže svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost“.
 
Svatko tko državom upravlja treba biti i jest podložan javnoj prosudbi. Ali kod nas kritike prerastaju u totalne blokade. Vođenje stranačke i državne politike HDZ-a neistomišljenici imaju pravo kritizirati, ali otkud pravo u ime nečijih osobnih sklonosti i (ne)ostvarenih želja, treći put u dvije godine zazivati parlamentarne izbore!? 
 
Službu Plenkovića trebaju ocijeniti i eventualno detronizirati njegova unutarstranačka tijela i birači. Svima nam je rasti u zrelosti da se političke pozicije stječu i utakmice igraju na unutarstranačkim i državnim izborima, po pravilima i procedurama, a ne vikom izvan ringa i verbalnim bakljama, kojima je cilj proizvodnja nereda. Nedostaje nam poštovanje činjenice da je demokracija i procedura, forma, ne samo sadržaj, a da bi bila funkcionalna, treba pomiriti puno različitih potreba.
 
Kad govori o 'vrstama' skupina, naroda koji je živio u Isusovo vrijeme, papa Franjo kaže da „narod nije slijedio revolucionare, odnosno zanesenjake, koji su htjeli židovski narod osloboditi od rimskog jarma, jer narod zna razlikovati zrelo od nezrela voća“. Nisu slijedili „one koji uvijek nastoje činiti čudne stvari, štetne, takozvane oslobodilačke ratove, koji u konačnici nisu putovi Gospodnji“. Zanos je izvrsna i poželjna osobina, ali idealom se smatra uravnoteženost. Uravnoteženosti osobe doprinose razum i razboritost. To vodi prema mudrosti i jakosti u donošenju odluka, s obzirom na dani trenutak, kao i odgovornosti za posljedice izbora. Umijećem povezivanja različitog, odlučnost Franje Tuđmana bila je u tome – zanos i razboritost zajedno. Pred očima mu nisu bili parcijalni osobni (ob)računi, nego širina, interes države, uopće, kao takve.
 
Stoga je u ovom trenutku revolucionarnog naboja s lijeva i desna, dobrodošla smirena, 'hladna glava' premijera Plenkovića i njegova 'neimpresioniranost' svekolikim torpediranjem, kad on i HDZ bivaju meta i na udaru pokušaja da se (p)održava stalna opstrukcija. U ime nezadovoljstva i kritike, stalno zazivati i izazivati izbore a pokazuju da apsolutnog pobjednika za samostalno formiranje vlasti nema, prelazi u nerazborito i neumjereno, trajno napeto stanje koje dokida bazično funkcioniranje države, unutar i prema svijetu. 
 
Ocjene koje HDZ-u izriču pojedini kao čiste moralne veličine, 1989. g. i godinama poslije, u startu bi ga bili onemogućili za uopće postojanje, a kamoli činjenje. A bio je ključan za uspostavu države, okružen metežom (ne)odlučnih nepragmatičara, mudrijaša, konformista, kukavica i sumnjivaca. Ima onih koji sve znaju i razumiju, a konkretno ne ostvare. Hrvatski mučenički idealizam ne mora biti podudaran s posjedovanjem praktičnih političkih vještina, kako su npr. doživljavali Vladu Gotovca, koji je bio oštri Tuđmanov kritičar, veliki govornik, a u odnosu na njega, neuspješni politički operativac.   
 
HDZ relativno pobjeđuje i na zadnjih troje izbora, i usprkos tome prezentna koncentracija osuđivanja njihovih postupaka u javnosti, doživljava svoj negativistički vrhunac. Nije li preuzetno kad neki HDZ-ovi (bivši) glasači, nezadovoljni njihovim postupcima, sebe određuju kao autentičnu mjeru profila i smatraju glasnogovornikom svih HDZ-ovih birača? Nije li autoritarno i s kojim pravom pojedinci svoje nezadovoljstvo postojećom koalicijom generaliziraju kao stav svih HDZ-ovih i HNS-ovih birača? Nikad kao trenutno, tzv. lijevi i desni našli su se u zajedničkoj točki gađanja, prozivanja i onesposobljavanja HDZ-a, a zadobio je većinsko povjerenje građana i odgovornost za upravljanje. 
 
Mostovci su inaugurirali želju za tripartitnom vladom, izjašnjavali se da nisu važne vrijednosti kako bi što veći glasački bazen zahvatili, a sad se pozivaju na nedostatak vrijednosti kod HDZ-a i prozivaju suradnju s HNS-om kojeg je napustila najzadojenija lijeva ideološka matrica. Mostovci se sami ne žele jasno i javno izjasniti kao konzervativci, demokršćani, jer su u njihove redove, kojeg god svjetonazora, svi pozvani. Unatoč tome, dio tzv. desnice njih, baš onako kako oni sami ne žele, kao narodne i kršćane određuje i smatra 'prirodnim' partnerom HDZ-a. 
 
U poletu svog neutralnog svjetonazora, bili su spremni koalirati i sa SDP-om. U vrijeme (prvog)  dogovaranja, Božo Petrov je pokraj Zorana Milanovića imao osmijeh i opušteno ga je, imponirajuće gledao s dojmom ugodnog osjećaja u njegovoj blizini, a mrgodan i nezadovoljnog izraza lica bio je pokraj Tomislava Karamarka. Povijesno značajna Hrvatska seljačka stranka mijenja tradicionalni  tabor i više 'organski' ne podnosi HDZ koji bi mu, nominalno, trebao biti 'prirodni' partner. S kim onda? Tko preostaje. Perpetuum perpetuum izbori i isti kočidbeni rezultati. Državu se ne vodi natjecanjem u debatnim vještinama i nadmetanjem u retoričkim bravurama, nego zanatskim institucionalnim upravljanjem i stvaranjem zakona. 
 
Hrvatske vlade dva puta uzastopno padaju kad HDZ s primatom u odabiru partnera želi suradnju s Mostom. Koliko je to dobrohotna namjera, potvrđuje da je Most bio prvi izbor HDZ-ovih po političkom habitusu različitih predsjednika. Za razumjeti postupke izvrnute teze da je HDZ dva puta rušio 'svoju' vlast, što je konstatacija tehničke posljedice, a ne uzroka, ne treba se osobito umom naprezati kako bi se dokučio razlog prekida te suradnje. 
 
Dovoljno je da svatko sebe, osobno, zamisli i stavi u položaj – u odnosu si s partnerom koji te konstantno proziva, sumnjičavo mjeri, osuđuje, još kad doda grijehe prošlosti. Kome je to izdržljivo i podnošljivo? Tko takvu suradnju u svojim redovima priželjkuje? Svi i svake vrste ljudski i društveni odnosi napreduju i zacjeljuju kad počivaju na povjerenju i poštovanju, a ne osiljenom i osuđujućem nastupu s visoka 'Sad ću ja tebe srediti'. Koliki su ljudi loših postupaka u svojoj prošlosti popravili se, pomogli i ozdravili, kad su naišli na ljude i okruženje koje ih je prihvatilo i poštovalo, dalo priliku za novi početak, a ne stalno kvocalo, čerupalo, napadalo i podsjećalo, 'A ti si zapravo (bio) ovakav i bit ćeš takav'.
 
Analogno takvom zajapurenom stavu, koji prošlost zauvijek određuje ključnim kriterijem i utegom nečije osobnosti i budućnosti, izdajnik sv. Petar nikad ne bi dobio ključeve nebeskog Kraljevstva niti bio stijena na kojoj je izgrađena Crkva. Savao kao progonitelj i ubojica kršćana nema šanse da bi bio Isusov osobno izabrani apostol i njegov jedinstveni, proslavljeni navjestitelj poganima svijeta. Sveti evanđelist Matej, nekad omraženi, nečisti i korumpirani carinik, kako bi postao Isusov izabranik među dvanaestoricom apostola. Među svima nikad okaljanima i moralno dosljednima, bi li javna grešnica Marija Magdalena imala pravo biti svjedokinja i prva vijesnica najčišćega u svijetu, Kristovog uskrsnuća! 
 
U Crkvi se traži poslušnost crkvenim hijerarhijskim autoritetima, kakvi god bili karakteri tih upravitelja, jer će oni odgovarati i Bogu polagati račun za povjereno im vodstvo duša. Odgovarat će i  državni vlastodršci. Mi ih ocijenimo na sljedećim (redovnim) izborima. Unatoč povijesnim lutanjima i udaljenostima vlasti od bîla svog naroda, hrvatski narod ima iskustvo koliko je njegov opstanak vodio, na dobro okretao i ishodio sam Bog, a ne naši prolazni i nekad promašeni, vremeniti izbori.

 
Da biste komentirali, prijavite se.