Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

subota, 03. studenog 2012. Arhiva kolumne

Don Ivo - ribar ljudi

Don Ivo Balukčić je bio svećenik koji je znao okupljati ljude oko sebe. Umješno i uspješno poput ribara lovio je ljude u svoju mrežu dobrote i usmjeravao ih na put uvećavanja dobra.

Počet ću od kraja. Lopata ulazi u hrpu iskopane zemlje i vraća je na staro mjesto, ali u novom rasporedu. I opet i opet. I drugi grobar čini isto. Zemlja je prestala lupkati po lijesu. Čuje se samo zvuk padanja zemlje na zemlju. A dolje ispod vrlo blizu, ali sve dalje nalazi se tijelo mog prijatelja. Rodbina stoji u tišini. Suze nečujno klize. Nakon nekoliko dana plača i suze sporije teku. Sunce sja iako je trebalo biti oblačno. U jednom trenutku grobari staju. Možda je ostalo još trećinu zemlje. Grobari se miču i pale cigarete. Njima je to posao. Moraju ljudi odmoriti. Na licima im je maska umjerene tuge. Valjda profesionalna deformacija. Raka je sada duboka oko pola metra. Nitko se ne buni što posao nije završen. Ljudi polako odlaze. Najbliži još stoje. Svatko misli svoje. Sjeća se zajedničkih trenutaka provedenih sa don Ivom. Sjeća se njegovih riječi, osmijeha i lijepih trenutaka. Ružnih nije bilo. Nitko, nikada, ni usput, ni prije pet, ni prije devet godina nije mi spomenuo da je don Ivu vidio živčanog, ljutog ili da bi mu don Ivo rekao što ružno. U jednome trenutku nad nas nailazi neka sjena. Podižem pogled. Na nebu koje je prema najavama prognostičara trebalo biti oblačno nalazi se samo jedan oblak. Sunce je upravo zašlo za njega. Prema trenutnom stanju sunce bi se trebalo spustiti iza planine i zaći jer oblak dira u rub planine. I sunce je pozdravilo don Ivu. 

Zemljani grob
U oporuci je don Ivo poželio biti zakopan pokraj svojih roditelja. U nekakvim mutnim i daljnjim obrisima misli pomislio sam da će to biti lijepa grobnica. Zamišljam da bi prosječan svećenik trebao imati lijepu mramornu grobnicu. A vidio sam i monumentalnih građevina cijene manjeg apartmana. Don Ivo je želio biti zakopan u svom zavičaju, u svojem rodnom mjestu Slatina u župi Komušina. U kutu, nikome na putu, na dijelu groblja gdje su zakopani i njegovi rođaci i preci iz plemena Balukčić pokraj uređenog roditeljskog groba iskopana je raka u zemlji. Taj mi je detalj prvi zapeo za oko, a onda su se osvijestili i mnogi drugi. Na groblju je bilo mnoštvo ljudi. Reče mi jedan čovjek iz Odžaka, gdje je Ivo bio župnik, kako odavno nije vidio toliko ljudi na groblju. Mnogi se prije dolaska do groba rasprše i odu. Što reći o broju ljudi. Da je svaki nazočni bacio šaku zemlje na lijes grobari ne bi imali posla. Eto koliko ljudi je došlo na sprovod čovjeku običnom, svećeniku običnom. Veličina se i nalazi u običnosti. Don Ivo je slijedio Isusa, bio kao dijete, jednostavan, skroman i dobrodušan. To je veličina i primjer svima. Zato je groblje u Slatini bilo puno ljudi. Zato je nekoliko tisuća duša iz svih krajeva Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Slovenije, ali i nekoliko europskih zemalja našlo vremena i došlo pokloniti se svećeniku običnom. Došli su stati pred zemljanu rupu u nekoj tamo Komušini.

Domovnica na zidu
Crkva u Komušini bila je prepuna ljudi. Don Ivo je sigurno bio sretan. Sanjao je o tome kako bi mogao oživjeti župu Komušina i vratiti je na stanje prije Domovinskog rata. Razmišljao je o tome kako bi se svetište Gospe Komušanske moglo vratiti na stari sjaj. Sanjao je vidjeti hotel ili dom za duhovnu obnovu na brdu Kondžilu na koje se iz crkve nosi čudotvorna Gospina slika. Znao je Ivo da se to ne može učiniti bez ljudi. Sretan je bio kao da se njemu rodilo dijete kada je čuo da se vratila jedna obitelj sa malom djecom. A nije lako biti povratnik u Republiku Srpsku. Jednako tako Ivo je živio za svoju Bosnu i Hercegovinu i svoju Hrvatsku. Često puta je bio tužan kada je vidio da povratak Hrvata na svoja ognjišta u BiH sporo teče. Zato je na sve mile načine htio  koristiti medije. Htio je doći do srca i savjesti svih moćnika da shvate i omoguće normalan život svakom čovjeku pa tako i svakom Hrvatu. Kolika je bila don Ivina ljubav prema Domovini i kako se poštuje Domovina čulo se na sprovodnoj misi u komušanskoj crkvi. Nakon mise koju je predvodio kardinal Puljić uz koncelebriranje biskupa Komarice i Vukšića te više od stotinu svećenika održani su i zahvalni govori. Rečeno je kako je don Ivo u svojoj sobi na zidu imao uokvirenu domovnicu i slike roditelja. Domovnica mu je bila važnija od doktorske diplome.

Posljednji zbogom
Don Ivo Balukčić je bio svećenik koji je znao okupljati ljude oko sebe. Umješno i uspješno poput ribara lovio je ljude u svoju mrežu dobrote i usmjeravao ih na put uvećavanja dobra. Bio je svećenik od kojega trebaju učiti svi njegovi kolege, ali i svi vjernici. Uvijek spreman na dobro. U više prilika i gradova sam svjedočio da mu prilaze prosjaci, a on je prekidao razgovor i okretao se prosjaku. I prosjak mu je bio jednako čovjek i uvijek mu je imao što dati.
Gledajući don Ivu u posljednjim satima života bojao sam se reći zbogom jer sam očekivao čudo i njegov nagli oporavak. Zato sada mogu reći: „ Dragi prijatelju zbogom i do viđenja!“

Crkva u Hrvata dobila je još jednog zagovornika na nebu. Don Ivo moli za nas!   
 

Da biste komentirali, prijavite se.