Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

ponedjeljak, 22. listopada 2012. Arhiva kolumne

Godina vjere

Već je započela i mnogi su progovorili ili propisali o njoj. Mnogi prigovaraju Crkvi kako je zastarjela i kako bi se trebala otvoriti medijima.

Već je započela i mnogi su progovorili ili propisali o njoj. Godina vjere je započela i naveliko najavljena. Čak su i svjetovni mediji prenijeli tu vijest. Onda mora biti da je ta vijest važna i zanimljiva. Jer što nije bilo u medijima nije se ni dogodilo. Mnogi prigovaraju Crkvi kako je zastarjela i kako bi se trebala otvoriti medijima. Novinari su često puta nesretni jer ne mogu doći do izjava crkvenih ljudi.

Treba li Crkva medije

Prema marketinškoj znanosti osobna prodaja je najteži, najskuplji, ali najučinkovitiji način prodaje. Crkva je u prednosti jer vjernici sami dolaze u molitvene prostore i samo je potrebno prenositi poruku. Nije toliko važna umješnost svećenika ili drugih ovlaštenih govornika. Važnija je vjerodostojnost onih koji govore, a posebice svećenika. Ako vjernici prepoznaju iskrenost i autentičnost onoga koji govori onda će se mnogi od njih zapitati, promisliti i krenuti putem vjere. Zato bi se moglo ustvrditi kako Crkva uopće ne treba medije. Papa je napisao pismo i odaslao ga biskupima, a oni su odaslali pisma svojim svećenicima. Nije prošlo ni tjedan dana, a svi vjernici svijeta su dobili poruku. Čemu onda silne televizije, radiji, novine, interneti i ostala čuda moderne komunikacije. Mediji su bitni, ali nisu presudni. Mogu biti dobar alat u širenju vjere i izgrađivanju razumijevanja s drugačijima. Treba ih koristiti odgovorno, promišljeno i vjerodostojno.

Vjera u sebi

Svaki čovjek svakoga dana živi vjeru. Vjerujemo da ćemo doživjeti kraj dana. Vjerujemo da pecivo koje smo kupili nije otrovano. Vjerujemo kada nam kažu da će sutra biti kiša. I još je mnoštvo stvari koje se mogu nabrajati, ali to nije ta vjera. Papa nas poziva da svatko od nas preispita sebe i svoju vjeru. Neki imaju sreću i vrlo mladi otkriju vjeru. Sve im je jasno i žive sretni do kraja života. Takvi mogu učiniti fino ugađanje svoje vjere. Ima i onih koji su vjeru otkrili kasnije. Možda još nisu sve shvatili ili nisu dovoljno „uzrasli“ u svom shvaćanju vjere. u ovoj godini bi trebali učiniti novi korak ili preći na novu fazu. Ima i onih koji još sumnjaju. Nisu protiv vjere nego, čak štoviše, redovito idu u crkvu, osjećaju se kao da im je Bog daleko i nepoznat. Unatoč tome ostaju ustrajni osluškujući hoće li osjetiti dašak Božanske blizine. Poput nevjernog Tome takvi žele dotaknuti prstom tijelo Uskrsloga kako bi sve shvatili. Neki ne žele biti Tome, ali imaju osjećaj kako još ima nešto što im fali, no ipak ostaju ustrajni. Ima i onih koji kažu kako Boga nema ili im Bog ne treba. Sve bude dobro dok ne dođu problemi. Onda se pronalaze razni načini za spas i pomoć pa se okrene i Bogu. Neki su odrasli u vjerničkoj obitelji pa im se nije problem vratiti. Ima i onih koji ništa ne znaju o vjeri, ali ipak odluče naći Boga i okrenuti mu se. Tu su i oni koji tvrde da je Bog izmišljen, a vjera glupost. Oni se ne trude ništa doznati nego u svojoj isključivosti ustrajavaju bez želje za razgovorom. Vjernicima bi trebala biti misija pokušati razgovarati s takvima bez želje za obraćanjem. Jer ako se svi kunemo u demokraciju zašto je onda nekima problem razgovarati o svemu pa i o vjeri.

Kako vjerovati

Očekujem da će se u Godini vjere održavati brojne tribine, napisati knjige, moliti, postiti i častiti Boga. Sve je to dobro i potrebno ukoliko bude s mjerom i odgovorno. Jer što znači da majka ostavi dijete susjedi i ode hodočastiti? Je li važnije očistiti kuću i skuhati ručak djetetu nego svaku večer visjeti u nekoj crkvi ili vjerskoj tribini? Treba i jedno i drugo. Smatram da je samo jedno grijeh. Zar je važnije da baka svaki dan ide u crkvu, a ne želi pričuvati unuka i još uz to ne priča sa susjedom? Nisam zaboravio ni muške. Iako pošteno govoreći oni malo manje idu u crkvu. Zar je važnije ići organizirati neki crkveni događaj, a zanemariti obitelj? Treba li ići u crkvu svake nedjelje, a ne razgovarati s bratom ili sestrom? Otiđi i pomiri se s bližnjima i sa sobom pa onda idi na misu. Da. Treba se i sa sobom pomiriti. Često sebi ne možemo oprostiti mnoge stvari i grizemo se zašto to nismo drugačije. Bog zna što će biti, a mi ne smijemo kukati za onim što je bilo. Student ili učenik ne može pobožno ići u crkvu, a pritom ništa ne učiti. Zdravi ne smije okrenuti glavu od bolesnoga. Bolesni ne smije zlostavljati one koji mu pomažu. Poslodavac ne smije izrabljivati radnike. Radnik ne smije zabušavati nego pošteno raditi. Ne treba okrenuti glavu od onih koji su u potrebi. Potrebiti ne smije biti zanimanje. U pozadini svega toga jest vjera. Treba izgraditi mir u sebi i oko sebe. Imamo godinu dana za preispitivanje sebe. Potražimo vjeru u sebi. A vjerovati trebamo smo ono što nas uči Vjerovanje. Skupimo li snage i prihvatimo Vjerovanje kao program ili kao misiju onda možemo ići naprijed. I onda umjesto različitih mudrovanja, manje ili više mudrih pametnjakovića, dobra bi odluka za Godinu vjere mogla biti - pročitati Bibliju. Neka ostale knjige pričekaju barem u godini vjere.

Da biste komentirali, prijavite se.