Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

četvrtak, 01. prosinca 2011. Arhiva kolumne

Katolička recesija

Neću o izborima. Neka svatko po svojoj savjesti odluči i zaokruži najboljeg kandidata. Neka svatko u toj odlučujućoj sekundi, dok se crnilo iz olovke bude ispuštalo u putanji oko broja željene stranke, liste ili koalicije, doživi trenutak moći jer taj krug pridonosi stvaranju novoga hrvatskog vodstva.

Neću o izborima. Neka svatko po svojoj savjesti odluči i zaokruži najboljeg kandidata. Neka svatko u toj odlučujućoj sekundi, dok se crnilo iz olovke bude ispuštalo u putanji oko broja željene stranke, liste ili koalicije, doživi trenutak moći jer taj krug pridonosi stvaranju novoga hrvatskog vodstva. To će vodstvo biti slavljeno, a onda će kako dani budu prolazili biti sve više onih koji će prigovarati. Svi kojima vlast neće ispuniti želje vrlo će joj brzo okrenuti leđa. Tipično za Hrvate. Tako je i u životu. Možeš čovjeku sto puta učiniti neku uslugu, a kada mu stoprvi put ne učiniš odmah će se naljutiti. Reći će: „Ti za mene ne postojiš!“ Znam da nisu svi takvi.

Zanimljivo bi bilo vidjeti da se kojim slučajem i Hrvatska ponaša poput Hrvata. Barem pedeset puta do sada Hrvatska bi odustala ući u Europu jer joj je bilo rečeno: „ Ne može.“ Ili „Sačekajte!“ Ili „Može, ali kada uradite to i to…“ U ljudskom životu bi davno odustali, ali država ima i živaca i snage. Koliko god nam ovih dana vikali kako je u Hrvatskoj strašno i teško siguran sam da ćemo opstati. Preživjeti. Ali plašenje sa hrvatskih govornica ovih dana baš kao i neuvjerljivi optimizam zapravo je mačji kašalj. Razblažena, slaba varijanta. Ili jasno hrvatski rečeno „light“ verzija. Mi smo male bebe kakvi su ovi starci u staroj Europi. Tamo se kuka na veliko i naširoko. Nije mi jasno da uvaženi europski građani uopće mogu u to vjerovati. Navalili pričati kako je u Europi takva kriza da je to strašno. Rekoše kako Europa u idućih deset dana ulazi u kritično razdoblje. Običan neinformirani građanin bi trebao umirati od straha. To je kao da netko ustvrdi kako za deset dana dolazi smak svijeta. Ja bih se volio kladiti s nekim da će i dalje biti majčice Europice. Možda sa gospodinom Rehnom. On je europski povjerenik za ekonomska i monetarna pitanja. Počinjem se tresti kako ta funkcija ozbiljno zvuči. A i on se čini ozbiljan jer on izreče tvrdnju o krizi. Neće Europa propasti i to ne zbog toga jer silno želi da joj se pridruži Hrvatska, nego zato jer ona mora postojati. Gubitci nekih velikih bi bili puno veći od gubitaka nas malih Hrvatića. Siguran sam da će najkasnije devetoga dana doći rješenje. Možda će desetoga dana ujutro dogovoriti da se sve prolongira za tjedan dana dok se sve ispregovara, a onda ćemo slavodobitno doznati da je još jednom Europa spašena sa ruba provalije.

Ta je Europa očito starija gospođa koja se stalno gubi i bježi na opasne vrleti obogaćene rupetinama. Spašavaju je ozbiljni brižni stričeki u lijepim odijelima i kravatama da bi svima nama bilo bolje. Čak i nama koji ćemo skoro ulaziti u europske skute. Unatoč recesiji. Spomenute mi je riječi već na vrh glave. Kada bi se toliko često spominjalo Boga i zazivalo ga se u pomoć uvjeren sam kako bi bilo puno bolje. Jer katoliku je recesija stalna. Uvijek je stiskalo s neke strane. Najprije u prvim vremenima bijaše malo vjernika pa je to bila kriza. Onda su bili progoni, a potom svađe i podjele. Sve tako do današnjeg dana. Danas je recesija vjere. Svi se nešto busaju i govore kako su vjernici, ali se to ne vidi iz njihova ponašanja. Mnogi sa veseljem ističu kako su bili kod nekog karizmatika ili su kod njega proveli vikend, a kada se vrate kući udari po starom. Često ne znam na koga bi bio ljut. Na sebe, karizmatika ili onoga što se otišao napiti na dan dva, a onda se otrijeznio i vratio u stvarni svijet. A taj stvarni svijet uopće nije loš. I u njemu ima normalnih vjernika, normalnih laika koji mogu mirno živjeti „opijajući“ se u svojoj župi. Ima i normalnih agnostika koji u srcu traže Boga i koji su bolji ljudi od vjernika „rutinera“ do čijih srdaca vjera ne dolazi, kao što nedavno reče Sveti Otac Benedikt XVI. Kroz sve rečene recesije Crkva je prolazila uspješno i dogurala do današnjih dana. Isto tako i vjernik bi trebao gurati sa čvrstim pouzdanjem u Boga. Ukoliko smogne vjere i snage za to onda se ne mora bojati. Siguran u Božje vodstvo prebrodit će sve nevolje koje ga zateknu. Isto tako nevolje će prebroditi i naša draga država Hrvatska neovisno o tome hoće li ući u Europu prije nego se raspadne. Ne bojim se ni za Europu. Neće se raspasti ona nego umjetna politička tvorevina koja ima svoj rok trajanja.

Dogodi li se, usprkos svemu, i to da sadašnja Europa propadne neće biti nikakvih problema. Ne bi to bila prva Europa koja se raspala. Uniju su imali Napoleon, Karlo Veliki i Rimljani te još neki drugi u manjoj ili većoj mjeri. Sve su te njihove europske unije propale. Mnogi su i tada govorili kako je stigao kraj svijeta. Ali evo nas još uvijek tu. Iz toga raspadnutog ili uništenog svijeta rađao se neki drugi. Ne mislim da je dobro rušiti niti to zagovaram nego tvrdim kako i nakon najtežih problema dolazi izlaz. Iza kiše stiže sunce. Jest da kiša može produžiti, ali ipak će jednom stići sunce. Zato se ne bojim za Europu. Zato se ne bojim za Hrvatsku. Čvrsto vjerujem da će nam biti bolje. Neovisno o rezultatima izbora.         
 

Da biste komentirali, prijavite se.