Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

nedjelja, 11. prosinca 2011. Arhiva kolumne

Kroz hrašće bura vije

Zato želim Hrvatima još puno svađa jer ih svađa vadi iz beznađa. Svađa im daje snagu za život i rad. Svađa će u konačnici donijeti sklad. Samo ako budemo željeli i mi i naše vođe bit će nam bolje svima. Kroz hrašće će nam bura viti ako će nas biti. Ako li pak ne, netko drugi će imati više sreće.

Hvala Bogu izabrali smo se. Sreća da nam je kampanja bila kratka. Da je duže trajala počeli bismo vjerovati svim vrstama političkih biljaka koje su nas uvjeravale kako je sada užasno, ali će biti bolje ako izaberemo njih. I krenuli ljudi. Izabrali one koji su im dragi. Tko bi se trebao veseliti? Pobjednik na izborima naravno. I sada se prisjećam kako u Hrvatskoj ima 87,8 posto katolika, a kada se pribroje i ostali kojima je Biblija sveta knjiga postotak se bliži 95 posto. I među onih preostalih pet posto malo je onih koji neće uvažiti vjersku opredijeljenost većine.

Znači, živimo u katoličkoj zemlji pa su onda katolici odlučili po savjesti i sigurno su pobijedile stranke koje su bliske katolicima i kršćanima. Kad ono rezultati govore drugačije. Ozbiljni analitičari svih vrsta kažu kako su pobijedile snage kojima ništa nije sveto, koje nisu katoličke nego su naprotiv komunističke. Kako je moguće da u većinski katoličkoj zemlji pobjeđuju antikatoličke snage, a glasovali katolici. Tu netko nekoga vara, čini mi se. Jer ako smo se na popisu izjasnili da smo katolici zašto se toga ne držimo. I lovačko društvo i udruga ljubitelja čokolade ima svoja pravila. Baš kao i svaka druga udruga. Baš kao i stranka. I onda se dogodi da se član stranke koja ne bi trebala biti katolička pojavljuje na misi i to drži normalnim. Ima i obrnuto. Član stranke koja se kune da je sklona katoličkome radi potpuno obrnuto stranačkoj politici i svemu katoličkome. Ima i onih koji su se proglasili da su katolici i osnovali se u političku organizaciju. I tako su se silno u katolička prsa busali da su sve raskupusali. Uspjeli su se prije izbora dobrano posvađati i podijeliti te tako dobili besplatnu promociju u javnosti. 

Tako katolički političari postadoše poznati po onome što ne bi trebali činiti. I jadnom glasaču, većinskom katoliku, nije ostalo ništa drugo nego ostati kući plačući, moguće moleći, ili glasovati za najbolje od loših. Zanimljivo je primijetiti, a to smo i do sada mogli vidjeti, kako oni koji nisu katolici nekada pokazuju više poštovanja prema vjeri od onih koji se uporno busaju i uporno rade obrnuto. Sve je ili gotovo sve danas postalo obrnuto. Sve što nije normalno želi se prikazati normalnim. I da se ne bismo zanosili, nisu samo Hrvati takvi. Isto je i sa mnogim drugima kako danas tako i prije. Eno onaj carinik se jadan molio u skrovitosti jer nije popularno da carinik moli. Farizej se molio na raskršćima da ga ljudi vide. I nije to problem što ga vide, ali ga vide i dok čini loše stvari koje su suprotne iskrenom vjerovanju. Ili ona dva sina. Jedan je rekao ocu: „Eto me!“ - pa nije došao. Drugi je rekao: „Neću!“ - ali je došao. Tako nekako je i sa tom povezanošću politike i vjere. Mi ljudi kao da silno želimo negdje pripadati i hvalimo se kako negdje pripadamo, ali istodobno prigovaramo i rušimo ono u čemu sudjelujemo. Zato valjda mijena stalna jest. A mi često na to zaboravljamo i često se bunimo, prigovaramo, kukamo i kritiziramo. Valjda malo i mislimo svojom glavom jer teško je kritizirati ako nemaš nikakvu ideju. Zato se čini kako je sve obrnuto. Tako je na primjer pariški nadbiskup i kardinal zajedno za pariškim gradonačelnikom deklariranim homoseksualcem trg ispred katedrale Notre Dame proglasio trgom Ivana Pavla II. Bilo je gay i lezbo udruga koje su se bunile, ali i je bilo i onih koje su stale uz gradonačelnika pa je stvar prošla. Da je kojim slučajem gradonačelnik bio deklarirani katolik zasigurno bi pobuna bila puno žešća i stvar ne bi prošla. Meni iz ovoga proizlazi jedna poruka ili pouka. Treba sa svakim čovjekom razgovarati, uvažavati ga i prihvaćati makar ni na koji način ne podržavali njegove stavove. Ukoliko je i taj drugi takav onda je moguće naći zajednički jezik i dogovor u uzajamnom poštovanju. 

Zato će vjerujem i naši novovladajući političari, koje mnogi optužuju da mrze vjeru, iako ima mnogih koji odlaze u crkvu, željeti imati zajednički jezik sa svima u hrvatskom društvu pa tako i sa katolicima. Čemu se onda nervirati. Jer ima dovoljno tema na kojima svi odgovorni, dobronamjerni i radišni mogu trošiti svoje vrijeme te tako doprinositi boljitku hrvatskog društva u ukupnosti. I ja se doista ne bojim za Hrvate. Bit ćemo i dalje malo posvađani, malo pomirljivi. Podmetat ćemo drugima, a drugi će podmetati nama. Trošit ćemo silnu energiju da dokažemo sebi i svojima, ali i drugima kako smo samo mi ispravni i u redu. Druge ćemo optuživati za suprotno. Imat ćemo i dalje lijevih, desnih, srednjih, katolika, ateista, ustaša i komunista. Birat ćemo se i biti birani. Boriti se sami sa sobom i s drugima dok nam živo srce bije. 

Drago mi je da će biti tako, jer dok god bude tako to će biti nedvojbeni znak kako još ima Hrvata. Jer koja to sila, osim Boga, može kontrolirati Hrvate. Tko god došao bit će netko protiv njega. Zato želim Hrvatima još puno svađa jer ih svađa vadi iz beznađa. Svađa im daje snagu za život i rad. Svađa će u konačnici donijeti sklad. Samo ako budemo željeli i mi i naše vođe bit će nam bolje svima. Kroz hrašće će nam bura viti ako će nas biti. Ako li pak ne, netko drugi će imati više sreće.

Da biste komentirali, prijavite se.