Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

ponedjeljak, 24. rujna 2012. Arhiva kolumne

Meni je najteže

Ljudi kao da zaboravljaju kolika je ljepota u penjanju na planinu, a kad dođeš gore sve se za čas vidi i spozna.

Kada upitate prosječnog Hrvata kako se osjeća ili kako mu ide u životu i radu on će, u pravilu, zakukati kao kukavica crna. Prosječan Hrvat u prosjeku će se jadati kako je samo njemu teško, samo njega nitko ne razumije, samo on je nekome nešto kriv i sve se urotilo protiv njega. Kada se kuknjava nastavi onda se kako je to „red, način i običaj“ odmah pronađe i nekog krivca. Hrvati su iznimno nadareni i doista kreativni u pronalaženju raznih unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Na kraju, kako ozbiljno pita jedan moj prijatelj, ima li netko koga Hrvati mrzeviše od Hrvata? I doista mrzimo se uzduž i poprijeko, po regionalnim podrijetlima, zbog možda boljeg posla, ljepšeg izgleda ili boljeg auta. Prosječan Hrvat uvijek će naći valjan razlog zašto mrziti nekog susjeda, radnog kolegu ili rođaka. Istodobno će plakati nad svojom
tužnom sudbinom i sam sebe ubijati u pojam.

Varijacije i trajnost recesije
Iz novina, sa ekrana i portala bombardirani smo uznemirujuće osmišljenim vijestima kako ništa nije dobro. Recesija nas ubija u svakom smislu. Kriza postaje sve dublja, kažu. Nema se posla. Ljudi ostaju na ulicama. I sve je to istina. Ali nije li kriza bila i 1991. kada smo bili u nametnutom ratu? Kriza je bila osamdesetih i pričalo se o stabilizaciji. Stariji će se još bolje sjetiti. Kriza bila i 1971. Mnogi su zbog politike otišli u svijet. Europske zemlje, a ponajviše Njemačka, primiše stotine tisuća gastarbajtera. Kriza bila i nakon rata 1941. Pričali mi djedovi i bake da je bio sretan tko je imao jesti jednom na dan bilo čega. Danas je na svakom smetlištu moguće naći hrane koja je još jestiva i mogla bi nahraniti više ljudi. Ne zazivam kopanje po smetlištima nego želim osvijestiti kako često sami sebe uvjerimo da nam je teško a možda nam nije baš toliko teško. Možda ima puno onih kojima je još teže. Možda se možemo nekako posložiti i pronaći nadu za bolje sutra. Kriza je oduvijek. Koliko god gledali u prošlost naći ćemo neku krizu. Uvijek nas je netko napadao, pljačkao, osvajao ili je udarila nerodica i glad. Išlo se u Ameriku, ginulo za tuđe careve i kraljeve. Muka je bila puno veća nego danas a naši su daleki čukundjedovi i čukunbake uspjeli preživjeti. Uspjeli su othraniti naše pradjedove i djedove, a oni su uspjeli podići naše roditelje. Danas je nama teško jer kolega ili susjed ima malo bolju plaću ili je smisao života izgubljen jer jedan zub stoji ukrivo.

Ljepota uspinjanja
Čini se da u današnje vrijeme svi težimo za savršenstvom. Nije problem težiti za boljim. Problem je kako se nametnula misao da je čovjek uspio samo ako je sve savršeno. Ništa manje od toga nije dobro. Koliko god osoba bila uspješna uvijek traži nešto na sebi ili oko sebe što nije savršeno i onda se osjeća loše zbog toga jednog lošeg detalja. Unatoč skupim autima, puno novca i puno različitog uspjeha mnogima su nedovoljni za normalan život. Ljudi kao da zaboravljaju kolika je ljepota u penjanju na planinu. Kad gore dođeš sve se za čas vidi i spozna. Odmah se vidi neka druga planina koji želimo osvojiti. I to ne bi trebao biti problem. U redu je ići osvajati neku novu simboličku planinu. Ali zašto kukati nad svojom gorkom sudbinom i tvrditi kako je planina visoka i ja je nikad neću osvojiti? Zašto ne naći snagu u sebi i početi pripreme za uspon. U toj atmosferi se nađe nova nada i kreće dalje. Drugi je način zaključiti zdravo kako ta planina nije za mene i pošteno odustati. Bez nervoze. Nitko ne želi plivati iz Europe do Amerike jer zna da je to nemoguće ili vrlo teško. I ne nervira se zbog toga. Zato treba naći mali cilj koji je moguće ispuniti. Treba pogledati u sebe i oko sebe i pronaći lijepe stvari. Te lijepe stvari se uvijek mogu pronaći ma koliko god bilo teško. Zaboravili smo se diviti sunčanom danu i lijepom drvetu u parku. Zaboravili smo se veseliti kada čujemo dječji smijeh i pjev ptica. Da je nebo tmurno i prekriveno tamnom prašinom svatko bi znao što mislim.

Nitko kao Nick
Koliko god bilo teško trebamo naći nadu i poticaj za nastavak života. Gledam ovih dana i zamjećujem mnoštvo lijepih stvari. Čini mi se da ta dobrota obuzima i druge ljude. Dio te priče je i Nick Vujčić. Čovjek je rođen bez ruku i nogu. Ima samo jedan mali batrljak umjesto noge. Da, bio je u mnogim krizama. Nije čudno biti u krizi. Nije sramota pasti nego ne ustati davno je rekao Ivan Oršanić a i mnogi drugi. Nick je došao u Hrvatsku i donio nam malo nade. Zašto se ti djevojko ili mladiću bojiš da se nećeš oženiti ili udati? Nick je uspio. A otvoreno priča da se htio ubiti sa desetak godina. Kako Nick može naći nadu za svoj život? Lako njemu reći će mnogi. Kad tako izgleda pa napravio slučaj od sebe. I „nazaradio“ se love. I sada kao svaki pravi Hrvat lako je nadopuniti i pljuvati po čovjeku. Ali iza njegova današnjeg stanja stoji veliko odricanje i trud. Stoje mnoge suze i neprospavane noći. Ni na lotu nije moguće dobiti ležeći. Treba zaraditi desetak kuna i otići do kioska platiti listić. Isto tako i još više treba se pomučiti za uspjeh. Kada smo u poslu zaboravimo probleme i rješavamo ih kako dolaze. Nemamo vremena ležati i ne radeći ništa tražiti probleme tamo gdje ih nema. Tko realno želi, misli i radi da mu bude dobro u vrlo visokom postotku uspije u tome!

Da biste komentirali, prijavite se.