Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

ponedjeljak, 02. siječnja 2012. Arhiva kolumne

Podvlačenje i ja ću

Želimo li biti iskreni prema sebi možemo naći barem jednu stvarčicu, sitničicu ili činjeničicu koje se dogodila u prošloj godini iz koje možemo potvrditi sebi da je bila dobra.

Volim kraj godine. Prilika je to za osvrt na protekle dane. Mislim da kraj godine može biti poticaj za optimizam. Koliko god bilo ružnih stvari čovjek ipak može reći: „Preživio sam.“ Ukoliko je bilo sreće, pa nije bilo teških bolesti, otkaza na poslu i smrti bližnjih doista se godina može proglasiti uspješnom. S obzirom da ljudi ružne stvari obično brže zaboravljaju mogu pronaći razloga za veselje i sretni čekati novu godinu. Zasigurno je to barem jedan od razloga zbog kojih se doček Nove toliko želi slaviti. Ljudi žele zaboraviti ono što je bilo ružno i zaboraviti na opasnosti koje bi mogle doći. Problem nastaje kada se drugi dan ljudi otrijezne pa mnogi počnu kukati i sami sebe ubijati u pojam. Uz to ubijaju i one oko sebe. Mediji i političari pri tom svesrdno pomažu. Već nam najavljuju crne dane. Mislim kako je to jako krivo. Evo primjera. Doista je ovih dana moguće dobiti otkaz. Mnogi ljudi se svakoga dana tresu i strepe da će ostati bez posla. Iako nema nikakve sigurne potvrde o tome. Taj strah šire u sebi i oko sebe. Strah se uvećava i pretvara u čudovište koje neumoljivo grize. I tako prolaze dani i godine, a strašljivac i dalje ima posao. Ali juri prema čiru na želucu, tabletama za depresiju ili infarktu. Uvijek i iznova se čudim takvima. Zar nije moguće razmišljati drugačije? Zašto ne misliti da će sve biti dobro? Želim misliti i mislim da će sve biti dobro. Uvjeravam sebe da ću imati posla, dobroga zdravlja i da će svi meni dragi biti dobro. A oni manje dragi će biti zamilovani Božjom dobrotom pa će postati bolji. I mislit ću tako pa makar ostao bez posla kao i onaj što se svaki dan trese od straha. Nije to bježanje od stvarnosti. To je hod u realnosti. Ne bojimo se ničega iz prošlosti. Zašto se bojati nečega što se nije dogodilo? Zašto misliti da će me sutra zateći zlo? Kada bi svi mislili tako sigurno ne bi izlazili iz kuće jer ih može pogaziti kamion ili im može pasti cigla na glavu. Strah bi vremenom postao veći pa ne bi ustajali iz kreveta jer mogu se poskliznuti i pasti u vlastitom stanu ili kući.

Ako je usud takav pa se ipak dogodi i ono najgore onda kukaj do mile volje. I tu će onaj što se godinama tresao reći: „Eto, dogodilo mi se, znao sam:“ Kukat će još više i uništavati se psihički. Optimist kojemu se dogodilo zlo neće kukati nego će reći: „Dogodilo se, nisam htio, ali hvala Bogu bit će sve dobro.“ Normalno je pasti, prestrašiti se, doći u krizu, ali ne smije se prepustiti negativnim osjećajima i crnim mislima. Koliko god bilo teško treba imati pouzdanje u Boga. Uvijek se otvori neki prozor da može ući zrak optimizma i dobra. Zato prilikom podvlačenja crte i izrade završnog računa za godinu koja prođe treba biti u plusu. Moguće je jer uvijek možemo uračunati jednu hrpu optimizma. Na dobre događaje dodati PDV, a na loše ga skinuti. Umanjiti ga nekako. Isto tako je i sa novogodišnjim odlukama. Ako ništa treba ih nabrojiti dosta. Ja ću prestati strahovati da će mi se dogoditi sve loše. Ja ću prestati pušiti. Ja ću dati sve zaostale ispite. Ja ću raditi više. Ja ću pomagati ljudima oko sebe. Može i neke manje. Ja ću početi ustajati deset minuta ranije pa neću kasniti svaki dan. Jest ću dva zalogaja manje pa možda izgubim barem pola kile do kraja novozapočete godine. Naravno, kao pravi ljudi od riječi vrlo brzo ćemo zaboraviti barem pola obećanja. Ne mora to biti loše. Možda smo zadali visoke kriterije. Eto optimističnog razmišljanja. Bolje tako nego misliti kako ništa ne valjam jer ne mogu ispuniti obećanja dana samome sebi.

Želimo li biti iskreni prema sebi možemo naći barem jednu stvarčicu, sitničicu ili činjeničicu koje se dogodila u prošloj godini iz koje možemo potvrditi sebi da je bila dobra. Eto malog napretka, eto poticaja za pronalaženje nade i optimizma. Ta sitnica može biti barem ponovljena u novoj godini. Kada se okrenemo na kraju iduće godine ta sitnica će biti puno veća nego danas. I tako nam prolaze godine i dani, a istovremeno se događaju čuda. Koliko god se sve činilo grozno, teško i ja sam sebe uvjeravam da sam nesposoban dogodilo se puno dobrih stvari. Živ sam. Zdravlje dobro. Škola se završila. Netko veću netko manju. Brak došao. Djeca možda. Nije došao brak, ali dobar posao jest. Ili sam bez posla, ali se našao novi. Možda nije, ali me veseli ono drvo preko puta. Baš su mu grane lijepo razgranate. Hladnoća ga okovala, a ono i dalje kao da se smješka. Kao da mu se grane tresu od smijeha. Sutra će biti sunčan dan i ići ću prošetati. Sigurno ću sresti nekoga poznatog pa ću mu sa smiješkom poželjeti dobar dan. Možda ću mu spasiti život jer je zastao sa mnom i izgubio Mario-Raguz_ukolumknu.jpgdeset metara. Da nije, sigurno bi na njega naletio kamion. Možda ne bi. Možda ću ga nekom riječi razveseliti pa će dobiti malo nade. Onda će veseo pomisliti da ima smisla tražiti posao i naći ga. Ja možda neću. Srećom imam posao i neću misliti da ću ga izgubiti. Ne daj Bože gore. Zato neka nova bude bolja nego ova. Ako ne može neka bude barem ista, a ja ću se nadati da će biti bolja.

Da biste komentirali, prijavite se.