Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

nedjelja, 07. listopada 2012. Arhiva kolumne

Sobar izdajica?

I dok „katolik obični“ čeka tjedan u kojemu neće naići na neku napuhanu aferu protiv svoje Crkve pojavila se jedna iz srca ili iz centra.

Bilo je to ranih devedesetih. Počele se pojavljivati stranke. Najprije su se ljudi morali naviknuti da stranke postoje. Onda su stranke počele prikupljati članstvo. Štandovi raznih veličina nalazili su se na ulicama i trgovima. Aktivisti dijelili različite vrste letaka i pristupnica. Vuklo se ljude za rukav. Svi su htjeli imati što više članova. Imena stranaka često su se ponavljala putem radija i TV ekrana. Novine bile pune izjava i intervjua sa stranačkim čelnicima. Prosječno neinformiran čovjek bio je zbunjen. Tako je jedan moj znanac dobio nekoliko članskih iskaznica od različitih stranaka. Čovjeku se sve sviđale, a nije imao snage odbiti nasrtljive aktiviste. Kada su počeli dolaziti pozivi za stranačke skupove, a još više pozivi za plaćanje članarine moj znanac nije otvarao vrata. Malo po malo odustao je od svih stranaka. Nije uopće političan i to nikada nije ni bio. Pronašao neki poslić. Srećom ga još uvijek ima. Zasnovao obitelj, radi i ne nervira se puno. Možda je to najbolje po malog čovjeka.

Član bez članarine

Evo priče jednog drugoga još mi dražega čovjeka. Bio je lovac. Plaćao članarinu i obavljao lovačke dužnosti. Sve radio što se treba raditi. Upoznao je mnoge zanimljive ljude i družio se s njima. Među lovcima su svi jednaki, pa je nevažno što je netko direktor, a netko portir. Često se dogodilo brzo napredovanje ili sklopio dobar posao upravo zbog lovačkih veza. Tako je slično i s ostalim društvima i udrugama. Članstvo je dobrovoljno i članovi dragovoljno ispunjavaju zadane odredbe. Ali vraćam se mojem lovcu. Razbolio se bio i par godina nije bio aktivan u lovačkom društvu. Kada je prizdravio imao je velikih problema reaktivirati članstvo. Naravno, uspio je, ali nije išlo glatko kako je mislio. Sada je ponovno preuzeo svoje obveze i ispunjava ih. Rečena je lovačka priča meni osobno bila malo dosadna i nezanimljiva. To je zato jer nisam lovac, niti član ijednog lovačkog društva. Čemu se brinuti oko nečega što me ne zanima. Poštujem lovce i u dobrim odnosima sam s više njih, ali to nije moja sfera interesa. Svakom normalnom čovjeku je normalno poštovati odredbe udruge ili organizacije kojoj je član. Pristojan čovjek neće javno pljuvati po udruzi kojoj je pripadao jer time malo pljuje i po sebi. Zato mi je čudno kada se digla frka jer je Njemačka biskupska konferencija odlučila uskratiti sakramente onima koji ne žele plaćati crkveni porez. Najviše se bune oni koji ne vjeruju čak i više od onih koji su odlučili napustiti Crkvu. Tko ne želi biti član Crkve zašto su mu važni sakramenti? I onda se od normalne stvari napravi frka kao da je to najveći svjetski problem. Crkva naravno nije tvrda i isključiva pa je ipak ostavljena mogućnost za dobivanje sakramenata u određenim prilikama. Meni je doista čudno da netko traži i želi prava nakon što ne želi biti član neke organizacije. U Hrvatskoj se lakše sakriti jer ne mora se iz plaće izdvajati za Crkvu. I dok se u Njemačkoj bune kod nas mnogi zazivaju upravo njemački model.

Što skriva sobar

I dok „katolik obični“ čeka tjedan u kojemu neće naići na neku napuhanu aferu protiv svoje Crkve pojavila se jedna iz srca ili iz centra. Već danima slušamo priču o sobaru Svetoga Oca. Imam premalo informacija za određivanje krivnje i donošenje presude, ali mi se pojavilo nekoliko asocijacija. Isus je također bio izdan. Bili su njegovi najbliži, sobari onoga vremena u prenesenom smislu. Izdao ga je Juda mučki. Prevarom je izručio svoga Učitelja. Nisko. Napisano je i rečeno puno osuda, ali i olakšavajućih razloga. Juda je to činio iz dobre namjere, kažu mnogi. Želio je natjerati Isusa da se pokaže u svoj božanskoj i kraljevskoj silini. Ali nije Juda jedini izdajica. Petar je također izdao svoga Učitelja kojemu se kleo da je za njega spreman poginuti. To se naziva zatajenjem, ali to je bila izdaja. Jest da je kratko trajala, ali je bila izdaja. I Petar je svoju izdaju učinio iz dobre namjere. Dobra je namjera spasiti sebe ako si ugrožen, zbunjen, prestrašen i nisi se sabrao od šoka. Kada se sve sredilo doznalo se tko je bio kakav. Vjerujem da će Bog providjeti, a pravda dosuditi tako da i papa Benedikt XVI i njegov sobar Paolo Gabriele budu zadovoljni. Teško je obojici. Vjerujem da su obadvojica tužna i kako bi voljeli da se to nije dogodilo. Ali život je takav, a svi ljudi nisu jednako dobronamjerni i normalni. S tim da je normalno pojam o kojem se može dugo raspravljati. Najkraće, normalno bi trebalo biti ono što većina neke zajednice drži ispravnim. Vjerujem kako ćemo, neovisno o presudi, vrlo brzo doznati hoće li sobar Paolo na kraju biti Juda ili Petar. Možda se sada preispituje što mu je to trebalo, jer je mogao biti sobar nekog manje važnog ili raditi neki drugi posao, ali Bog nas vodi putovima koje mi ne možemo vidjeti dok se ne dogode.

Da biste komentirali, prijavite se.