Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

srijeda, 14. studenog 2012. Arhiva kolumne

Strahovi slobode

Čim čovjek postane svjestan sebe, odmah počne sanjati o slobodi i počne se boriti za nju. U našoj Hrvatskoj je dosegnut visok stupanj slobode.

Čim čovjek postane svjestan sebe, odmah počne sanjati o slobodi i počne se boriti za nju. Dijete od godinu dana, a neki i prije, već imaju omiljenu igračku. Onda se plače za omiljenim bombonima, žvakama, igračkama ili čemu sličnome. „Mama kupi mi sladoled!“- često se može čuti. Svi motivatori i menadžeri govore kako moramo učiti od djece. Treba imati strasti za svaki posao ako želite uspjeti. I onda dijete raste i dočeka punoljetnost. Do tada su mu svi napunili glavu slobodom i demokracijom. Odmah se mladac uzjoguni i traži svoju slobodu. Nitko mu je previše ni ne oduzima u ovom našem okružju. Ipak je u našoj Hrvatskoj dosegnut visok stupanj slobode.

Varijacije i povijest slobode

Svatko može reći što misli. Možeš reći da je predsjednik države kuhana noga. Možeš reći da je premijer nesposoban i ne zna što radi. Malo je manje onih koji smiju reći da je prvi potpredsjednik još nesposobniji. Možeš reći popovi lopovi. Možeš reći da su katolici zatucani, a ateisti napredni. Koliko slobode. Čovjeku naprosto dođe sretno oko srca. Ima još toga što možeš reći. Možeš reći da su partizani bili fini ljudi i imali lijepe kape. Možeš otići u svaki dućan i napasti prodavačicu. Možeš je izvrijeđati da je nesposobna, dozvati njezinog šefa i upisati se u knjigu žalbe.

Da vidimo što se ne može reći? Ne smiješ reći da je homoseksualnost bolest. Ne smiješ reći da si protiv da ti dijete ide s Romima u razred. Ne smiješ veličati ustaše. Ne smiješ javno napadati nikoga. Naravno da nije u redu pozivati na linč bilo koga, ali sloboda se razvija i raste poput osobe. Prije tridesetak godina se kod nas nije smjelo ništa reći protiv predsjednika i premijera ili bilo kojeg kotačića države. Nisi smio psovat' ni prodavačicu u dućanu jer ti neće prodati kavu, prašak ili ulje za kojima je bila pomama naroda jer ih nije bilo dovoljno. Po Crkvi se moglo slobodno pljuckati. Ispada da je Crkva najdemokratskija institucija. Stalno je možeš pljuvati, a ona se ne ljuti. Sve u svemu danas nije loše samo se ta sloboda malo izvitoperila. U javnom govoru ne smijemo vrijeđati nikoga tko je na bilo koji način manjina. Tko to učini odmah ga se prokazuje, sudi i sramoti. Ali istodobno time se ne vodimo u svojoj osobnoj javnosti. Tu nema demokratičnosti, uvažavanja i prihvaćanja različitosti. Možeš psovati majku, ignorirati oca, vrijeđati i ponižavati djecu. Sve to se može raditi dok nije previše glasno. Cinkanje i prokazivanje kolega na poslu je postala prava umjetnost. Istodobno šefu se ne suprotstavljamo koliko god nas terorizirao. Zar nismo u demokraciji i slobodi? Ali posao se ne smije izgubiti. Pogotovo sada u recesiji. A, prava bi sloboda bila da svatko slobodno govori i čini što želi, ali tako da ne ugrožava ljude oko sebe. 

Sloboda generalima

Za takvu su se slobodu borili naši branitelji. Zato danas mnogi kažu: „Nisam se ja borio za ovakvu državu!“ Ali, državu čine ljudi. Mi smo je stvorili ovakvu kakva jest. A, mi smo Hrvati jako skloni kritiziranju drugih. Mnogima je, usudio bih se reći i većini, normalno stajati po strani i čekati da netko nešto napravi, a onda raspali. Oni hrabriji kreću odmah pronalaziti prigovore. Oni manje hrabri i manje kreativni na jeziku pričekaju da se stvar 'zalaufa', a onda ponavljaju ono što su rekli prvi kritičari. Prosječan Hrvat će potrošiti tri puta više energije da nekome nešto napakosti nego što će napraviti nešto korisno. Dok mi naučimo cijeniti rad, poštenje i normalnost, pritom smatram kako je normalno ono što misli većina, jer tako je u svakoj državi, a pritom i oni koji misle drugačije ne smiju biti ugroženi. Dok se mi počnemo ponašati kao današnji svijet oni će opet biti ispred nas barem pedeset godina. Zato se u ozbiljnoj državi ne može dogoditi da general vojske bude osuđen za zločine u političkom suđenju. Država ne dâ. Političari vrište. Hrvatska je u NATO savezu. Je li moguće da će generali države NATO saveza biti osuđeni za zločine. To se do sada, čini mi se, nije dogodilo. Je li onda i taj savez zločinački kako se to želi nama nametnuti? Nije li sveta stvar braniti sebe, svoju obitelj i svoj dom? Zar to može netko osuditi? Eto, čini se da može, ali ja ne vjerujem. Dok vlast šuti, ne šuti crkva i narod. Naši generali su nas vodili u slobodu i za nas će uvijek biti časni, pritiscima unatoč. Zato čvrsto vjerujem u skoru slobodu generala Ante Gotovine i Mladena Markača.

Srce za Vukovar

I dok čekamo da našim osloboditeljima presude, već godinama gledamo kako pravi krivci za zločine u Vukovaru izmiču ruci pravde. Nameće nam se kako je glupo i nepotrebno spominjati zločine nad nama. Kao čemu sad to. Mnoge škole ignoriraju činjenicu da se može i da se organizirano odlazi u Vukovar. Djeca koja idu vraćaju se šokirana kada čuju kakvi su sve zločini počinjeni nad Hrvatima, ali ne samo nad Hrvatima nego nad svim ne-Srbima. Zato bi umjesto sumnjivih eko-sela u Kumrovcu hrvatska djeca trebala ići u Vukovar. Ako već moraju u eko-selo jer je to dio naše povijesti, neka svrate i u Veliko Trgovišće gdje je spomen kuća prvog hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana. Turci se ponose utemeljiteljem moderne Turske Kemal pašom Ataturkom. Židovima je svet Ben Gurion. Francuzima De Gaulle. Amerikancima je svet Washington. A, mi se bojimo isticati Tuđmana. Zato ne smijemo odustati od zaborava. Ako to učinimo, povijest će nam se opet ponoviti. Zato ne smijemo zaboraviti vukovarsku tragediju i žrtvu hrvatskih branitelja. Slava im i vječna hvala!

Da biste komentirali, prijavite se.