Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

ponedjeljak, 23. siječnja 2012. Arhiva kolumne

Udali smo djevojčicu

Udali smo djevojčicu. Našu. Lijepu. Obećali je i teško ćemo natrag. Možda jednom za dvjestotinjak do tristo godinica uspijemo iščupati našu Lijepu.

Pala mi je na pamet jedna pjesma: „Sijem žito, raste grahorica, udaje se mlada djevojčica. Udaje se, i to nije šala. Udaje se za mladog bećara…“ Nadam se da sam dobro zapamtio pjesmu. No to, na žalost, nije previše važno. Važno je da smo je udali. Udali smo djevojčicu. Našu. Lijepu. Obećali je, i teško ćemo natrag. Možda jednom, za dvjestotinjak do tristo godinica, uspijemo iščupati našu Lijepu. A kako je lijepa, Bože moj? Ma ne znaš s koje je strane ljepša. I nije problem što se udaje. Problem je što smo je razbaštinili. Ima tako bogat miraz, a mi smo je toliko sjadili - i da smo pošteni, sami bismo se sebi gadili.

Tko do sada nije shvatio, naglašavam kako je ta djevojčica Republika Hrvatska. Udali smo je na referendumu, i to dvotrećinski. Otprilike bi to moglo biti da su je dali otac i brat pijanci, a štedljiva i oprezna majka je protiv. Koliko se tu još asocijacija otvara. Nisu pijanci naši političari i svi drugi čelnici brojnih institucija koji su nas pozivali da zaokružimo ZA. Nisu oni nipošto blesavi. Samo ja skromno mislim da su nas tjerali da hrlimo u ono za što se nismo pripremili. Mogli smo ući počešljani, a ne izubijani sa svih strana. Devedesetih smo bili uvjereni da nam je mjesto u Europi; da je referendum bio devedesetih, postotak za ulazak u EU bio bi puno viši. A onda su nas naši političari krenuli vodit žedne i doveli nas u status bokca. To je ono što me žalosti. Trebali smo biti žito, a postali smo grahorica. Naš klub je primljen u prvu ligu, a nemamo ni za kopačke. Igrat ćemo bosi. A prije deset do petnaest godina imali smo za kopačke. Nismo bili toliko devastirani.

Drugi je problem što ne znamo u što ulazimo. I vlast nam se nije potrudila objasniti prednosti i mane. Samo su nam svi unezvjereno i neuvjerljivo vikali: „Ulazite, ulazite, ulazite!“ Odmah sam bio PROTIV. S druge strane su oni koji su vikali: „Ne ulazite, ne ulazite, ne ulazite!“ I odmah sam bio skoro ZA. Protivnici EU kažu da su imali premalo vremena, pa da ih se nije čulo u javnosti, pa ih se sprečavalo. Istina, i mene je iritiralo to demokratsko jednoumlje. Samo, čudno mi je jedno. Kako to da je protiv EU jedna trećina birača, a u Hrvatskom državnom saboru nije jedna trećina zastupnika koji su protiv EU? A izbori bili koji tjedan prije. To pokazuje da smo čudni. Možda oni koji su išli na izbore nisu sada za referendum. Pola na jedno, pola na drugo. Dogovorili se ljudi. Nažalost, čini mi se da je to u nama jugosindrom. Kada kažu da smo svi za, ne smiješ proturječiti jer si odmah antidržavni element.

Možda ja gledam previše građanski ili politički. Možda treba gledati vjernički. „Da svi budu jedno.“ To nam reče Isus. Samo, ja to Isusovo jedno shvaćam kao jedinstvo dobronamjernih. Jedinstvo u kojem smiješ reći svoje mišljenje. Smiješ biti u krivu, ali te nitko ne mrzi. Nitko te ne ismijava zato što misliš drugačije. Kao kada u obitelji dijete kaže glupost, ali ga onda roditelji pouče kroz smijeh ili igru, a ne šibanjem. Bilo mi je smiješno vidjeti jednog neškolovanog novinara na jednoj komercijalnoj televiziji kako se intelektualno raskokodakao i razmahao pred rezultatima predreferendumskih anketa. Tumači on nama kako je 60 posto građana za EU, a ostali kukavelj protiv. Pa nam onda intelektualno ustvrdi kako su ti koji su ZA sve redom građani i intelektualci, a ovi PROTIV seljaci i radnici. Nitko mu ne reče da je u Hrvatskoj samo 12 posto onih s višom školom, fakultetom, magisterijem, doktoratom i uviše do akademika. Dakle, kada bi sve njih strpao u ZA, još uvijek ostaje dovoljno za neškolovane radnike i seljake. Čak je taj postotak i veći od postotka protivnika.

Čvrsto znam da je velik broj inteligencije bio protiv pa se onda broj neškolovanih proeuropljana još penje. Tužno je što se uopće na takav način uspoređuje ljude jer svaki birač je isti i ima ista prava. Zato mi se nije dopalo demokratsko jednoumlje. I sada, kada je referendum prošao, neće biti ponavljanja. Da nije prošao, glasali bi sve dok ne prođe. To mi je žalosno. Zato sam zaguglao riječi „Europa“ i „žalost“ pa mi se kao prva ukazala slika s vukovarskog groblja s hrvatskim zastavicama na grobovima. Znam da nije neka simbolika, ali ne bih volio da nas ta Europa ukopa. Iako nam se baš to umalo dogodilo. Ispunili smo sve uvjete kojih su se mogli sjetiti. To je potvrdila Doris Pack. Velika teta iz EU parlamenta. Rekla je da su se malo zaletjeli s Rumunjskom i Bugarskom pa su malo pažljiviji s Hrvatskom. A stalno nam tupilo kako je svima isto.

Ipak, duboko smatram kako nam je u biti isto. Ušli ili ne ušli. Ako uđemo, onda ćemo biti mala podružnica velike firme. Ako budemo radili, šef će zapaziti pa možemo dobiti i povišicu. Ako ne uđemo, to ga dođe kao da imaš mali obrtić. Ako vrijedno radiš, i tu možeš uspjeti i sjesti za stol s velikim gazdom. Mi se odlučili za veliku firmu. E, sad, dragi moji, na posao. Dosta smo mudrovali. Sretno nam bilo!  

Da biste komentirali, prijavite se.