Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

srijeda, 01. kolovoza 2012. Arhiva kolumne

Brak u kušnji nevjere

Ljeti nerijetko i teške teme izlaze na vidjelo. Mislim na one koje narušavaju i prijete vrednoti braka i jedinstva između muškarca i žene. Prijevara bračnog druga je slom.

Ljetni je odmor idealna prilika za jačanje obiteljskih veza. Ne možemo se povezivati ako ne odvojimo vrijeme jedni za druge, vrijeme bez poslovnih obveza i školskih briga. Bez obzira na ljetnu poklonjenu priliku, nije nužno sve bajno i bez problema. Ljeti često i neke druge teme izlaze na vidjelo. Teže teme. Pri tome mislim na one koje narušavaju i prijete vrednoti braka i jedinstva između muškarca i žene. Tema bračne nevjere. U bračnom suživotu, ali jednako tako i  prije sudbonosnog «da», pomisao na nevjeru oslobađa škripave zvukove i neugodne tonove od kojih poželimo pobjeći i o njima ne razmišljati. A, možda baš u toj temi, više nego drugdje, moramo aktivirati svoju moć da realno sagledamo problem. Problem moramo moći nazvati njegovim pravim imenom. Govoriti o obitelji, a ne govoriti o napastima i grijesima s kojima se mnoge obitelj suočavaju, nerealno je. Realno je, i ne manje korisno za duševno i duhovno zdravlje, promatrati stvarnost oko sebe i vidjeti  lijepo i ružno, razočaravajuće i očaravajuće, radosno i tužno. Jednako tako od tih tema učiniti sablazan i ne pristupiti im razumno znači zatovriti oči pred pozivom na koji je svaki brak pozvan, a osobito onaj koji je ranjen činom preljuba. 

Nije nepoznato da i statistike govore o sve češćim «bračnim izletima». Premda je njih oduvijek bilo, današnja kultura problem promatra statistički te prihvaća kao dio modernog, individualističkog, u odlukama bojažljivog, liberalnog, a onda i relativističkog razmišljanja. O patnji, boli, jadu, samosažaljenju, povlačenju u sebe, emocionalnom kaosu i drugim različitim posljedicama, možemo govoriti tek kada nam se tako nešto uistinu dogodi. Tada se osjećamo toliko povrijeđeni da nam ponestaje zraka za disanje i stalno se pitamo je li sve do sada bila laž i gdje se izgubio smisao. S takvim i sličnim pitanjima bezuspješno pokušavamo uspostaviti nekakvu kontrolu nad životom. Kontrolu za koju smo prije mislili da je imamo, a zapravo je nismo imali. Nije niti čudno da će žrtvi, ako i odluči krenuti na put oprašanja, trebati puno vremena. Bijes, ljutnja, poniženje, jad trebat će prostora da se izraze (ponekad je potrebna i stručna pomoć) da bi se uopće negdje na obzoru uočila nada opraštanja, a sama žrtva da se ne pretvori u progonitelja pod izlikom «pati kao što sam ja patila ili patio radi tebe». Tako je sa žrtvom.
A, što je s nevjernikom ili nevjernicom? Ona ili on, nakon priznanja,  promatra kako sve što su gradili kao bračni par ide nizbrdo, svjesni kako je upravo on ili ona taj koji je uputio zadnji udarac da kola krenu tim putem. U tim trenucima treća osoba, ukoliko želi pomoći ranjenom braku, ostaje zateknuta boli i krivnjom s obje strane, ne zna tko koga više optužuje za situaciju u kojoj su se našli.

Suočeni s nevjerom bračnog druga bezuspješno ćemo mjesecima pokušavati vratiti narušeno povjerenje. Prijevara je slom. Na svim razinama. Traumatsko iskustvo koje destabilizira osobni identitet. Razarajuće iskustvo koje sili na redefiniranje i postavljanje pitanja o sebi samome, o drugome i na pitanje o našem «mi». Mogli bismo reći, vrlo pojednostavljeno, da postoje tri načina na koji se parovi suočavaju s nevjerom:

1.    ostati uz supruga ili suprugu radi djece i izbjegavanja dodatnih financijskih opterećenja. Osoba negira svoje najintimnije želje, okreće leđa samoj sebi i izbjegava saslušati sebe i partnera.

2.    prijevaru se doživljava kao iskustvo jednog novog odnosa u kojem je osoba zadovoljila potrebe koje su bile neprepoznate u braku. Onaj tko je prevario nerijetko koristi objašnjenje da ga je na prijevaru svojim ponašanjem potaknula žrtva.

3.     ostati vjeran bračnoj obvezi i pri tome uložiti puno snage i energije u obnovu i izliječenje bračnog veza.   
Proces liječenja narušene veze treba više vremena nego si možete zamisliti. Mjeseci, a ponekad i godine. Povrijeđena strana može pomisliti da se uspješno nosi s uvredom, a onda je i najmanja sitnica vrati na početak. Alternative, kao što je razvod ili razdvajanje, nisu manje bolne od pokušaja obnove. Novo vino mora u nove čaše. Jedin put koji bračni parovi moraju prijeći i ne mogu ga izbjeći, jest patnja.  Na tom putu korisno je potražiti pomoć treće osobe koja je spremna saslušati i voditi ih oboje u emocionalnom kaosu i duhovnom mraku.

Nekoliko savjeta za taj put moglo bi biti korisno:

-     osjećati različite, pa naizgled potpuno suprotne emocije, sasvim je normalno
-   prevarena osoba nerijetko želi znati detalje o vezi, što može biti dvosjekli mač. Rane se mogu još više produbiti. Zato je važno verbalizirati sve osjećaje koji se pojave.
-   provoditi više vremena zajedno. Nije važno što radite, bitno je da ste zajedno. I jednostavna šetnja svaki dan, bez puno razgovora, može koristiti.
-   prevarena osoba željet će znati svaki korak svoga partnera. Može biti naporno, i za jednu i drugu stranu, ali sjetite se da ste na putu izgradnje međusobnog povjerenja.
-    ne zaboravite na molitvu. I s Bogom treba dijeliti svoje osjećaje.
-    pokušati razumijeti što je prethodilo izvanbračnoj vezi
-    pokajati se i znati pokazati kajanje
-    naučiti opraštati: što oprost uistinu jest, a što nije
-    biti strpljiv: na putu strpljivosti pomaže razmišljati o svojim uvjerenjima i očekivanjima, mijenjati ih ako otežavaju put liječenja

Evo još i savjeta sv. Igancija Loyole (Pisma 440) u slučaju kad smo posramljeni i prisiljeni nositi posljedice učinjenog grijeha: «Ako bilo tko učini nešto ponižavajuće te se čini kako bi ga zbog toga trebalo manje cijeniti no prije, neka se ne obeshrabri i ne poželi odustati, nego neka se ponizi i traži oproštenje od onih koje je njegov loš primjer mogao sablazniti…Neka zahvaljuje Bogu koji mu je dopustio da doživi poniženje kako bi svi uvidjeli kako uistinu jest. Ne smije željeti u ljudskim očima izgledati bolji no što je u Božjim. Braća koja ga promatraju trebaju misliti kako sami mogu pasti u još veću slabost i trebaju moliti Boga da ih ojača».

Sv. Ignacije je utemeljitelj Družbe Isusove, neobične vojske koje uz različite uspone i padove još od 16. stoljeća hrabro nosi Gospodinovu zastavu i navješta Evanđelje po cijelom svijetu. Njegovim smo blagdanom zaključili srpanj i prepustili se kolovoškom suncu.  Čeznući za kišom i osvježenjem razumijemo lakše psalmista dok nas poučava kako i naša duša žeđa za Bogom kao zemlja suha i bezvodna. Ljudska riječ nikada nije toliko utješna i toliko djelatna kao Božja Riječ, koliko god se mi trudili, razumijevali ili spoznavali. Čovjek nikad ne smije zaboraviti koliko je Božje milosrđe veliko i da se mjera Pravednosti, na čijem će sudu jednoga dana biti sva naša djela, može promijeniti. I zato zaključimo temu nevjere sa svetim Pavlom koji nas upozorava da 'kada bi sve jezike govorili, znali sva znanja, posjedovali sva blaga, a ljubavi ne bi imali, bili bi ''potu mjed što ječi i cimbala što zveči''. Bili bismo ništa i ništa nam ne bi koristilo.

Da biste komentirali, prijavite se.