Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

četvrtak, 04. prosinca 2014. Arhiva kolumne

Kako djecu podučiti tišini i sabranosti?

Dani Došašća, iščekivanje Božjeg dolaska, idealno su vrijeme za razmatranje o tišini jer to je vrijeme kada izgleda nemoguće o njoj razmišljati. Paradoksi u životu uvijek su izazov i prilika za nešto novo i drugačije.
Foto: ponsuke.pon.3zoku.com

Božićnoj noći prethode „dani ludila“ u svakoj obitelji. Čišćenje kuće do najmanjih detalja jer ne može svećenik blagosloviti kuću s trunkom prašine, bez ukrasa i mirisa božićnih kolača, svježine hladnih vjetrova pomješanih s mirisom tek ubranog crnogoričnog drvca. Cijela je atmosfera samo dodatno začinjenja škrikom djece, rekli bi u Dalmaciji, i nervozom zbog neostaverenih ili reduciranih želja iz različitih, a najčešće, financijskih razloga. Sve to ipak je samo dio pripreme za tišinu, naravno ako želimo. O nama ovisi jesmo li spremni potražiti je.

I redovnici i redovnice se moraju izboriti za tišinu

U Crkvi je otvorena godina posvećenog života. I to je prilika za razmišljanje o tišini i sabranosti. Kršćani koji svoj poziv žive u okrilju obitelji nerijetko sa čežnjom maštaju o tišini kontemplativnog života u samostanima. Moram priznati, kao laikinja i majka četvero djece, ne znam ni sama koliko sam puta poželjela pobjeći u mir i tišinu nekog samostana (da ništa više ne vidim i ne čujem – kriva motivacija i krivo shvaćanje tišine). Znala sam požaliti se dragoj prijateljici u jednom od naših samostana i priznati koliko joj zavidim na prilici da svaki dan stane pred Gospodina i bude s njime u tišini Svetohraništa. Meni se čini kao da se za svaki trenutak tišine moram izboriti, a onda sam najčešće tako umorna da zaspem. Iza toga bi slijedio napad skrupula. Zahvaljujem Bogu na razumu koji mi pomaže da svoje doživljaje postavim na prave temelje. U vlastitoj sebičnosti sve sam doživljavala krivo. Za tišinu i sabranost i redovnici i redovnice, jednako kao obiteljski ljudi moraju se izboriti. Muškarci i žene koji su svoj život odlučili posvetiti Bogu u molitvi tijekom svih povijesnih razdoblja tražili su mjesta za svoje zajednice na brdima, u planinskim dolinama, na obalama jezera, mora i na udaljenim otocima. Ta su mjesta posebna. Toliko su lijepa da nas podsjećaju na samog Stvoritelja, a i daleko su od gradova i prometnica te zato odišu tišinom koja je nužan ambijentalni uvjet, kako kaže papa u miru Benedikt XVI., za sabranost, slušanje Boga i meditaciju. Za posvećeni život postoje, dakle, konkretni uvjeti. Borba za tišinu srca u kojoj se čuje Bog tek slijedi. Tišina ispunjena Bogom nije tišina koju osjećamo dok šećemo npr. grobljima, nije paralizirajuća tišina zbog pretrpljenog straha, nije tišina u kojoj sudimo ili se osjećamo suđenima, uvrijeđenima, bijesnima, nemoćnima i jadnima. Tišina u kojoj se čuje Bog je poput lahora. Tako nas je poučava Stari Zavjet kada opisuje iskustvo Ilije u knjizi Kraljeva koji je Boga tražio, ali ga nije našao u silnom vihoru, potresu i plamenim bljeskovima. U tišini koja je ispunjena Božjom prisutnošću sve drugo je nebitno. To je tišina koja govori tišinom (čitaj: misterijem). „Preduvjet za djelovanje Duha Svetoga – tišina je i sabranost.“ Ovu jednostavnu misao tako bremenitu istinom za modernog čovjeka u svom je dnevniku zapisala Faustina Kowalska, svetica Božanskog milosrđa. Rastresena duša dovodi samu sebe u opasnost pada, objašnjava ona, i ne treba se čuditi da padne. I zato je istina da svatko tko imalo čezne za aktivnijim duhovnim životom, osjeća intenzivno i potrebu za tišinom.

Kako djecu podučiti tišini i molitvi?

Potreba za tišinom postoji i kod djece. Na nama odraslima je da im pomognemo otkriti je. Moja je djevojčica nedavno pitala kako to da je Bog živ ako je duh. „Duhove ne možeš niti vidjeti, niti čuti“ bila je samouvjerena. Odgovor da ga može čuti u  tišini svoga srca kada se smiri i zatvori oči, samo je zakomplicirao stvari. Nekada je tako lako razgovarati sa starijom djecom. Za njih je odgovor „ne znam“ jednako tako bogat sadržajem kao i neki konkretan i primjenjiv savjet. Ali mlađa djeca, ona se zagledaju u tebe svojim velikim očima uvjerena kako njihova mama ili tata imaju sve odgovore svijeta. Gledala me je sigurna kako ja čujem Boga u svome srcu, ali joj ne želim reći kako jer je tako nešto rezervirano samo za odrasle. U tom me je trenutku njezin pogled tjerao na razmišljanje. Osjećala sam se odgovorna za onu rečenicu i pitala sam se koliko uistinu slušam i čujem Boga.  Pomažem li svome djetetu otkriti tišinu?

U svijetu u kojem živimo tišina i sabranost zapravo su luksuz koji si roditelji gotovo ne mogu priuštiti. A bez njih, nema ni molitve. A bez molitve, nema ni susreta u kojem možemo čuti Božji glas. Počela sam istraživati temu kako djecu učiti tišini. Našla sam zanimljive slikovnice koje govore o Božićnoj tišini. Pjevušila sam „tihu noć“ i prepuštala se predivnom osjećaju kada sva moja briga nestane u jednom trenutku Božićne noći. U trenutku  kada se nakon misnog slavlja smirim u Gospodinu i zagledam u nemoćno djetešce u jaslicama.

Odjednom mi je pala misao kako je svaki zajednički odlazak na misu zapravo idealna prilika za podučavanje tišini. Sjetila sam se koliko su me puta djevojčice prijekorno pogledale kada bi na njih podigla ton u Crkvi – „cure, molim vas, budite tiho. U Crkvi se ne priča“. Koliko sam ih samo puta potkupila sladoledom da budu mirne i poslušne. Dodajmo još tome činjenicu straha hoće li netko s oltara ili iz obližnje klupe prozvati moju djecu kao neodgojenu djecu koja ne poštuju svetost mjesta i obreda.  Sve u svemu - kaos. Nije  čudno da mi moja djevojčica nije vjerovala da je moguće čuti Boga u tišini srca. Počela sam se i ja mijenjati. Pitala sam se što meni znači nedjeljno misno slavlje. Stres ili susret sa Gospodinom? Vrlo brzo sam riješila problem i otkrila izvrsnu metodologiju kako djecu učiti tišini kao preduvjetu molitvi, a onda i susretu. Znala sam što meni treba. „Molim te, zlato, pusti  mamu da primi pričest i da razgovara s Gospodinom. Njega volim kao i vas i brzo ću doći opet k vama.“ ...Možda ona i nije shvatila sve u potpunosti, ali je zašutjela i ostavila me da „razgovaram“. S vremenom i dijete počne samo osjećati Božju prisutnost premda ne pronalazi riječi koje će je objasniti pa jednostavno kaže : „Mama, hoćemo li opet ići u onu Crkvu u gradu. Tamo mi je baš lijepo.“ A mama ili tata znaju da su baš u toj crkvi u gradu bili potpuno sabrani i u tišini pred svojim Gospodinom.
 

Da biste komentirali, prijavite se.
mala plava - 5.12.2014. 9:56:38 Prijavi abuse
Prekrasno napisano...na sljedečoj misi ču vaš savjet okušati na mlađem djetetu,ako bude nemiran srečom pa uglavnom bude miran...mislim da bi jedna od tema kolumni trebala biti i kako umiriti bakice na misi koje se istom mjerom kao i dječica okreču,šapću,mašu unučadi,bilo da je to ono razdragano ili prijeteče mahanje....l.p.