Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

utorak, 27. lipnja 2017. Arhiva kolumne

Rješenje je tamo od čega najviše bježimo

Blaženstva na prvi pogled djeluju nerealno. Mnogima je život bez mjesečnih primanja ulaznica za pakao, a ne za Kraljvestvo Nebesko. Svakodnevne suze najčešće su dijagnoza depresije, a ne Kraljevstva Nebeskog. Nemir u srcu slika je razrajuće tjeskobe i dubokih anksioznih poremećaja, a ne Kraljevstva Nebeskog.
Foto: rediscoveringthebible.com
U životu postoji bol koja nas može razoriti i potpuno uništiti, ali bol koja je često jedini put i jedina prilika da se pokrenemo iz ustajalosti i jada. Što su činili sveci u svome traženju Boga? Bol su pretvorili u radost. Sjetite se Evanđelja na blagdan Svih Svetih. Blaženstva. Gospodin tješi i hvali ožalošćene, siromašne, jadne, ucviljene upućujući im apel „blago njima“.  Oni su blagoslovljeni jer su dobili priliku i pronašli Kraljevstvo Nebesko. Za svakoga koji pati ovo može izgledati kao davanje lekcije s visoka. Blaženstva na prvi pogled djeluju nerealno, daleko od konkretnosti života. Mnogima je život bez mjesečnih primanja  ulaznica za pakao, a ne za Kraljvestvo Nebesko. Svakodnevne suze najčešće su dijagnoza depresije, a ne Kraljevstva Nebeskog. Nemir u srcu  slika je razrajuće tjeskobe i dubokih anksioznih poremećaja, a ne Kraljevstva Nebeskog.

Bol je povezana s gubitkom

Današnja obitelj je pogođena različitim oblicima patnje. Naše svađe tek su vrh sante leda, tek pokreću bol o kojoj želim pisati. Želim upozoriti mnoge obitelji da je od nje nemoguće pobjeći. Bol se rađa u trenucima kada se suočimo sa gubitkom, kada se osjećamo izgubljeno i usamljeno. U tim trenucima nije važno živimo li sami, u velikoj obitelji ili u nekoj od zajednica. Bol vodi u očaj i samoću koja nema veze sa konkretnim životnim uvjetima.  Bol je, ponavljam,povezana sa gubitkom i neće svatko istu situaciju doživjeti jednako bolno kao netko drugi. Bol je univerazalan ljudski osjećaj upakiran u individualno ruho. Navest ću neke od gubitaka s kojima se suočavamo.  Postoje tzv. interni (unutarnji) gubici kao što je gubitak slobode, fizičke ljepote (kao npr. suočavanje s procesom starenja), samopoštovanja, motivacije, ljubavi i nade. Postoje gubici koji su vezani uz povijest nekog naroda i pojedinaca u njemu kao što  je gubitak kuće, domovine, jezika, kulture i religije. Neki gubici, osim što su traumatični, organiziranje životne svakodnevnice čine veoma kompliciranom - poput gubitaka iz profesionalnog života kao što je gubitak posla, plaće, sigurnosti, osobne reputacije i prava na usavršavanje i napredovanje. Gubici koji  „diraju“ u naše zdravlje dotiču našu osobnost mijenjajući je i ostavljajući okus nepravde za sobom. Pri tome mislim na teške dijagnoze poput raka, različite kirurške zahvate u naš organizam, imputacije itd... To su trenuci kada je naša volja za životom prolazi težak ispit.

Gubitak rađa nepovjerenjem u vlastite sposobnosti nošenja sa životnim teškoćama

Ljudska je snaga na izmaku i kada se čovjek suoči sa iznenadnim padom povjerenja u neki politički sustav (pogledajte npr. naše branitelje), kada se zatvara tvrtka u kojoj je čovjek godinama radio, kada propadne posao koji se godinama planirao jer se srušilo svjetsko tržište baš tog određenog proizvoda, a nasljedstvo koje smo očekivali da će riješiti problem uopće nije dostatno itd.. Postoje brojni trenuci koji jednostavno zahtijevaju ponovno promišljanje i novi pogled na sadašnjost i budućnost.

 Moć osjećaja u trenucima gubitaka je nevjerojatna. Smrt drage osobe može podijeliti srce i osoba živi neku vrstu odvojenosti od same sebe. Osoba tada kao da gubi vlastiti identitet radi iskustva odvajanja od nekoga koga je voljela i s kime je dijelila sve tuge i radosti svakodnevnice. Ovo su gubici koje je možda najteže razumijeti ako ih sami nismo doživjeli.

To što razumijemo gubitak snova, ipak ne znači da je bol manja u osobi koja ga proživljava. Ovisi od osobe do osobe. U gubitke snova ulazi npr. nemoć imati vlastito potomstvo, spoznaja o školskom neuspjehu, razočaranje u ljubavi. Izgubljeni snovi znače oslabljeno povjerenje u život.

Gubitak aktivira bol, a ona razara i međuljudske odnose

Svi do sada navedeni gubici osim što duboko mijenjaju način razmišljanja i životne navike svakoga od nas, imaju svoje posljedice i za odnos među supružnicima.  Odnos supružnika u životnim teškoćama prolazi tešku kušnju. Očituje se u poteškoćama u komunikaciji, u međusobnom intimnom prihvaćanju. Često u boli supružnici izgovaraju uvrede koje ih i same iznenade, ne slušaju se međusobno, žele se međusobno posjedovati, počinju manipulirati jedno drugim i iskorištaviti jedno drugo u opravdanju vlastitog viđenja rješavanja problema, međusobno se natječu. Posljedica je, naravno, udaljivanje jednog od drugog. Rađa se usamljenost, a nju odmah slijedi razočaranje  i sve završava pitanjem „voli li me uopće?“. Bol vodi u prazninu i usamljenost, i nije važno koja vrsta gubitka ju je izazvala.
Bol ne nestaje sama od sebe. Potrebna je pomoć.

Navest ću neke od načina što ljudi poduzimaju kada je potrebno nositi se sa golemom prazninom u usamljenosti koju osjećaju. Pomoć je, u svakom slučaju, potrebna. Nekto kuca na vrata liječnika, netko na vrata psihologa, netko potraži svećenika, a netko osobu koja prolazi isto što i ona te u njoj pronađe razumijevanje i oslonac. Na tom putu često se koriste i razni anksiolitici, sredstva za spavanje, antidepresivi itd. Sve može biti korisno ukoliko je osoba kad tad spremna suočiti se s jednom istinom. Ne bih htjela da ispadne da mi kao kršćani polažemo neku ekskluzivu na određena rješenja. Već samo želim reći da nigdje nisam pronašla toliko odgovora na ljudsku patnju kao u kršćanstvu, premda i mnogi kršćani upravo s tom točkom  imaju najviše problema. Često nikako ne možemo prihvatiti da u našoj boli i nemoći leži rješenje i utjeha. Želimo se što prije osloboditi boli bezobzira na cijenu tog oslobođenja. Ne možemo je podnijeti. Posljednja dva dana blagdana, Svi sveti i Dušni dan, pokazuju da smrt, a s njome je usko povezana bol, nemaju zadnju riječ. Imamo li snage poput svetaca i duša u čistilištu gledati na bol?

Život u kojem ljubav nosi glavnu ulogu ima jednu cijenu, koju često zaboravljamo: bol. Bol i ljubav su dva lica života, a ne dvije strane istog novčića. Smijeh i plač koriste istu ekspresiju glasa, primjetili su znanstvenici. 
 
Što savjetovati ljudima koji su u boli i nekome gubitkui? Bol nema moć pobijediti. Ona je pobjeđena na Kristovom križu. Ona je tu i napada vas, ali o vama ovisi kako ćete je pogledati i kako ćete se njome nositi. O vama ovisi želite li instant rješenje ili ste spremni tražiti odgovore zašto se nešto dogodilo i zašto ste se našli u nekoj teškoj situaciji. Jedno je sigurno. Počnete li za to optuživati druge vaša će usamljenost rasti i nećete se izvući. Dva su križa bila uz Isusa na Golgoti. Dvije boli. Dvije usamljenosti. Dva načina doživljaja patnje. Jedan je ostao zarobljen u ogorčenosti i boli, a drugi je vidio u još većoj patnji razumijevanje i put spasenja. Jedan je pobjegao od sebe, a drugi se suočio sa vlastitom slabosti.

U boli čovjek najviše ovisi o drugom čovjeku. Kada je najusamljeniji i nema snage za društvo, bližnji mu najviše treba. Koji je to životni paradoks?! Rješenje je uvijek tamo od čega najviše bježimo. Pogeldajete svece. Bol ih je odvela k Bogu, a onda se u njima rodila ljubav prema dušama i želja biti sa čovjekom i voditi ga Onome koji jedini ima žive vode i može utješiti i spasiti čovjeka. Uzmite primjer padra Pia. Što je više patio, padre Pio je i više pomagao. Slušao, savjetovao, ispovijedao. Pitajmo se,dakle, imamo li snage u vlastitom životu pogledati na patnju kao na put prema uskrsnuću, a onda i toliko traženom rješenju naše boli.

 
Da biste komentirali, prijavite se.