Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

nedjelja, 04. studenog 2012. Arhiva kolumne

Roditeljska samoprocjena: gdje smo, što radimo i kamo idemo?

Zašto se mi odrasli ne znamo zaustaviti i napraviti ono što psiholozi nazivaju samoprocjenom?

Nepisano je očekivanje da roditelj uz svoje dijete uvijek mora biti «stand by» nasmijan i radostan, spreman na razgovore i različita pojašnjenja, otvoren za igru i istraživanje, uvijek spreman razumijeti dječje nepodopštine i nezgode. Takovo očekivanje podrazumijeva da roditelj  posjeduje znanje različith tehnika koje autoritarno i s ljubavlju pomažu u pojašnjavanju razlike između dobra i zla. Pravo je pitanje koliko je realno da roditelj posjeduje takova znanja. Roditelj se oslanja na roditeljski instinkt. I nerijetko je iznenađen vlasitim promašajima i postupcima. Odgoj je zahtjevna zadaća i ako ga ne doživljavamo kao put i s usponima i padovima, a ideale roditeljstva  poput semafora koji nam pokazuju smjer, bit će više padova, nego uspona i izgubit ćemo se u njima. Pitajte se samo koliko puta ste osjetili da obveze, nemir i napadi tjeskobe utječu na vaše roditeljstvo? Jeste li se pitali zašto  djeca moraju trpjeti ono što nema veze s njima i ući u emocionalnu stisku koju ne mogu shvatiti? Zašto se mi odrasli ne znamo zaustaviti se i napraviti ono što psiholozi nazivaju samoprocjenom? A uistinu je korisno za roditeljstvo moći se zaustaviti, pogledati gdje si i što radiš  te kamo te vode tvoji postupci? Je li ono što činim u skladu s mojim očekivanjima, vrijednostima i idealima?

Nema roditelja koji nije vikao, prijetio i kritizirao

Šokantno je za svakoga roditelja suočiti se s činjenicom da postoje dani i trenuci kada je njegovo ponašanje potpuno suprotno roditeljskim idealima. Što tada činimo? Nastavljamo sebe razapinjati i opterećivati se krivnjom i grižnjom savjesti, skrivamo loše postupke kao zmija noge umjesto da se suočimo s njima. Najprije mi sami, a onda iskreno pred djetetom.
Skrivanjem i ignoriranjem vlastitih loših ponašanja ne činimo samo grijeh prema Bogu koji nas je stvorio svojim suradnicima u odgoju djece, nego tupimo vlastitu savjest i upadamo u zamku različitih obrambenih mehanizama. Nakon početnog šoka našeg «nenormalnog» ponašanja, kao što je vikanje, podizanje ruke na dijete, vrijeđanje, ucjenjivanje (koje postoji u najrazličitijim oblicima, od onog sofisticiranog i jedva primjetljivog iskusnim svećenicima, psiholozima i ostalim terapeutima do onog ponašanja koje završava u policijskim dosjeima), slijedi racionaliziranje i uvrijeđenost nas sami. Teško ćemo u tome trenutku priznati jad i očaj koji nas je doveo do nepromišljenih odgojnih metoda. Teško ćemo priznati rane povrijeđenosti koje nam je nanijela neka deseta osoba, a ne naše dijete, pa su takove rane plodno tlo za daljnje uništavanje volje i popratnu pojavu depresije i samosažaljenja. 

«Samoprocjena» - važan alat za roditeljstvo


 A sve je zapravo jednostavno. Sve može biti jednostavno ukoliko želimo upoznati sebe onako kako nas Bog vidi. Ukoliko smo spremni krenuti na put otkrivanja «slike o sebi» tj. put otkrivanja «zašto je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku». Humanističke znanosti imaju korisne savjete koji bih htjela s vam podjeliti i koji će, vjerujem, koristi vam na tom putu i osobito u vašoj roditeljskoj ulozi.  Želim vam pisati o «samoprocjeni». Ona je zanimljiv alat za roditeljstvo.
 Pretpostavka samoprocjene jest činjenica da svijet doživljavamo na određeni način. To je naša percepcija. Ona nije jednostavana. Sastavljena je od različitih razina. Poznati psihijatar W. Glasser govori o osjetilnom sustavu koji zamjećuje ljude, okolnosti, događaje, pojave i flitrima kroz koje ta osjetna zamjedba prolazi – znanja i vrijednosti. Što više znamo i time obogaćujemo naš sustav vrijednosti to nam je i percepcija drugačija. Uostalom, iz ovoga možemo zaključiti da se percepcija može mijenjati. Ona je veoma fleksibilna. Što roditelj više informacija stiče, što bolje razumije svoje vrijednosti, to više mijenja i svoju percepciju. I zato je ogromna odgovornost pred svima. I na osobnoj razini, ali i na društvenoj i svim drugim razinama koje nam odašilju informacije te pomažu bolje razumijeti vlastiti pogled na svijet oko sebe- tj. percepciju. Vratimo se roditeljstvu. Kakove veze ima percepcija s roditeljstvom? 
Radeći samoprocjenu uočavamo vlastitu percepciju, a s njom znanja i vjerovanja koja nas pokreću. Znamo gdje smo i dobivamo smjernice kako dalje.  Radeći kao roditelj «samoprocjenu» vlastitih ponašanja vi razmišljate o tome jeste li umjesto vikanja mogli koristi nešto drugo, koliko je bijes snažan te na koji način u vama proizvodi nemoć da kontorolirate svoje emocije, hoćete li porazgovarati s partnerom o svome ponašanju, trebate li se ispričati djetetu ili možda napraviti kakav mali plan promjene ponašanja, treba li vam možda pomoć neke druge osobe, i na kraju, koliko je to vaše ponašanje unijelo nemira u  dušu i na taj način otvorilo put da učinite nešto što znate da je suprotno savjesti u kojoj vam govori Bog. Savjest i krivnja nisu isto. Ljudi često brkaju ta dva pojma. U toj zbrci postaju nemilosrdni prema sebi. Ne razlikuju osjećaje od onoga što čine i «proizvodi» te osjećaje. U samoprocjeni možemo točno razlikovati osjećaje i ponašanja te misli koje stoje iza njih. U samoprocjeni počinjemo razumijeti sebe i uočavamo što možemo promijeniti ili izliječiti. Bog zna koliko smo slabi i on je tu da nam pomogne da budemo bolji. Utoliko mislim da je samoprocjena vlastitih ponašanja i dobra pretpostavka za kvalitetan ispit savjesti, a time i intenzivnijeg milosnog događanja u sakramentu ispovijedi. Nakon svih tih koraka ponovni izbor «nenormalnog» ponašanja u konfliktim situacijama bit će sveden na minimum. 

Da biste komentirali, prijavite se.