Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

subota, 03. kolovoza 2013. Arhiva kolumne

Svjetlo vjere u depresiji

Jednako kao i Abraham, naš otac vjere, tako i svaki čovjek kako bi osvojio vjeru mora se usuditi izaći iz teških okolnosti svojega života i zakoračiti prema neočekivanoj budućnosti. Ponekad je upravo depresivni osjećaj nemoći i jada znak da je vrijeme za taj izlazak.
Foto: mysticalchrist.org

Poznati je podatak Svjetske zdrastvene organizacije da će do 2020. godine depresija postati najčešći uzrok bolesti na svijetu, od svih tjelesnih ili mentalnih zdrastvenih stanja. Zastrašujuće je pomisliti na ovakovu statistiku jer ona znači prilično velik broj ljudi koji je potražio pomoć te prošao proces dijagnosticiranja, ali jednako tako pretpostavlja i velik broj ljudi koji nisu u mogućnosti potražiti pomoć te na različite načine pokušavaju sami izaći iz ralja depresije. Kada se pokuca na vrata dušobrižnika, savjetnika i psihoterapeuta, proces liječenja već je počeo. Budimo iskreni sa samim sobom. Svatko od nas će tada priznati da je barem jednom u životu preživio napad depresije i ostao iznenađen malodušnosti i jadom koji se mogu stvoriti u ljudskoj duši. O depresiji se piše na svakom koraku. Internet donosi mnoštvo korisnih informacija, znanstvenih i popularističkih. Današnji moderan i urban čovjek lako prepoznaje simptome depresije. Međutim, ostaje i dalje uvijek aktualno pitanje znamo li se suočiti s tim simptomima i znamo li kako pojavu depresije integrirati u život kao sastavni dio osobnog rasta svakog od nas. Informacija o samoj bolesti tada više nije dovoljna. Potrebno je nešto više.

Kolumnu posvećujem temi depresije upravo u vrijeme osobnog iščitavanja nedavno objavljene prve enciklike pape Franje posvećene vjeri te praćenja Papina prvog pastoralnog posjeta latinoameričkom puku u Brazilu.

Izaći iz tame u svjetlost

Svatko tko je u svome životu osjetio «napad» depresije znat će da je riječ o nečemu tamnom i crnom, o jadu, nemoći, usamljenosti, o nečemu što ne želimo nikome. S izrazom «svjetlo vjere» crkvena tradicija govori o velikom daru koji nam je donio Isus, koji za sebe u Ivanovom evanđelju kaže: «Ja sam Svjetlost i dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostaje» (Iv 12,46). Nije stoga čudno što je i znanstveno dokazano da vjernici koji pate od depresivnog poremećaja, za razliku od deklariranih ateista, lakše prihvaćaju liječenje, proces  liječenja je kraći, a povratak bolesti rjeđi. Vjernik zna da je vjera osobita krepost ulivena u naše duše po milosti te da ona zahtjeva osobni angažman. Put vjere nije lak, ali vodi ga Svjetlost u svjetlost. Sjetite se Abrahama, oca vjere. Bog upućuje Abrahamu poziv i daje mu obećanje o silnom potomstvu. Riječ je o pozivu da izađe iz vlastite zemlje, da se otvori novome životu. Jednako kao i Abraham, tako i svaki čovjek kako bi osvojio vjeru mora se usuditi izaći iz nekih okolnosti svojega života i zakoračiti prema neočekivanoj budućnosti. Ponekad je upravo depresivni osjećaj nemoći i jada znak da je vrijeme za taj izlazak. Depresivna osoba teško može sama učiniti taj korak. Njoj je jednako kao i Abrahamu potreban poziv i poticaj na izlazak. Osoba koja pati od depresije puna je nepovjerenja prema mogućem izlječenju. Simptomi depresije mogu biti uistinu razarajući, ako ih se ne prepozna na vrijeme.

Slika depresije i različiti pristupi liječenju

Ako smo uživali u vremenu koju provodimo u obiteljima i  s prijateljima, zadovoljni svojim životom, sposobnostima i uspjesima, prihvaćajući osobne vrline i mane i opraštajući si  pogreške te vjerujući da nam život vodi Božja providnost, s depresijom se sve može promijeniti u jednom trenutku. Doslovce preko noći. Depresivna osoba ne može spavati, budućnost izgleda mračna, ne uživa u životu, teško se koncentrira na jednostavne svakodnevne zadatke, osjeća nemir ili ravnodušnost. Depresivna se osoba zatvara u svoj svijet, usamljena je i puna mržnje prema svemu oko sebe. U depresiji prihvaćanje i zadovoljstvo pretvara se u samookrivljavanje i samosažaljenje. Osjećaj krivnje zbog nečeg što je učinila ili prospustila učiniti razara depresivnu osobu. Simptomi se očituju i na tjelesnoj razini kao što je vidljivi gubitak težine i libida, poremećaji sna, iscrpljenost, loša krvna slika i  anhedonija (nesposobnost doživljavanja užitka i životne  radosti) itd. Tjelesni simptomi depresije su najuočljiviji. Oni su i dokaz poremećenog stanja prijenosa živčanih impulsa mozgu, pa je liječnicima psihijatrima najvažniji prioritet vraćanje ravnoteže u mozgu korištenjem različitih psihofarmaka (zamislite koliko je jaka farmaceutska industrija da danas postoje i tablete za smirenje osmišljene za kućne ljubimce).

Psihološki pristupi u liječenju depresije pomažu čovjeku raskrinkati beznadnost i pesimizam iza koje se krije nisko samopoštovanje osobe povezano s krivnjom i potisnutom ljutnjom. Žele pomoći osobi povezati se sa sobom i drugim ljudima. Povezivanje sa sobom često pretpostavlja put u djetinjstvo i suočavanje s različitim odgojnim propustima. Prema psihodinamskim učenjima osobine ličnosti oblikuju se u odnosima između novorođenčeta i okoline. Dijete kroz roditeljski doživljaj procjenjuje svijet. Odnos s majkom je ogledalo za dječji svijet. Ako je taj odnos siguran i dijete će na svijet i sebe u svijetu gledati pozitivno. Svaki gubitak, nezianteresiranost majke, nedosljednost u pokazivanju osjećaja koje oscilira od pretjerane «gušeće» nježnosti pa do neprimjećivanja djetetovih potreba, stvara od djeteta osobu koje lako postaje žrtva različitih životnih okolnosti.

Depresija –  nemoć nošenja s gubitkom

Depresija lako zakuca na vrata nesigurnim osobama, a osobito nakon nekog negativnog iskustva – žalovanje, gubitak posla, razvod, prekid dugogodišnje veze, bolest .... Naime, socijalna psihijatrija donijela je podatak da se čak 70 % svih depresija javlja nakon gubitka u životu pojedinca. Depresija se ne zna nositi s gubitkom. Ona blokira normalne osjećaje tuge i ne dozvoljava čovjeku da gubitak sagleda kao sastavni dio života. Osoba ne preuzima odgovornost za svoje ponašanje i odluke i radije odabire, kako kaže psihijatar Glasser, «depresirati. Različiti su pristupi u liječenju. Mogu se klasificirati ovisno o tome stavljaju li naglasak na unutarpsihičku ili međuljudsku poziciju. U svim pristupima želi se pomoći osobi da se prestane narcisoidno baviti svojom nemoći, nego je cilj aktivirati pojedinca kako bi prepoznao dobrobit u nesebičnom davanju za drugoga. Vjernik terapeut svjesno pomaže depresivnoj osobi povezati se i sa svojim Stvoriteljem.

Koliko god da je korisno razlikovati različite pristupe u liječenju depresije – medicinski, psihološki ili duhovni, toliko je veći rizik razdvajanja svih tih razina u čovjeku. Možda su upravo vjernici najosjetiljiviji na ovaj rizik. Bož želi liječiti ljude. U to nema sumnje. Ali on nije došao da nas izliječi od naših bolesti, vće nas je došao spasiti. Nerijetko se baš u liječenju psihičkih bolesti brkaju ova dva pojma – liječenje nije isto što i spasenje. Spasenje odgovara na pitanje tko je čovjek i stavlja čovjeka u kontekst stvaranja, od kuda dolazi i kamo ide. Jedino spasenje govori cjelovito o čovjeku. Prihvaćajući da ga je Bog došao spasiti, čovjek može doživjeti koliko ga Bog ljubi i raduje se njemu.

Upravo zato smatram da svakom čovjeku, liječniku, dušebrižniku, savjetniku ili psihoterapeutu može pomoći iščitavanje enciklike «Lumen fidei». Kada je u pitanju vjera, nikada nije riječ o nekom novom i drugačijem pristupu ili izboru u liječenju. Riječ je o nečemu sasvim drugome. Onaj tko vjeruje, prihvaćajući dar vjere, preobražen je u novo biće, primio je nov način postojanja, postao je sin u Sinu (Lumen fidei 19).

Da biste komentirali, prijavite se.