Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

subota, 02. kolovoza 2014. Arhiva kolumne

U odgoju djece opasno je izjednačiti rad i zaradu

Odgajamo li djecu za rad kao put njihova posvećenja i način obavljanja kršćanskih dužnosti ili rad kojemu je jedini cilj profit i debeli novčanik te što veći prestiž u društvu? Koliko puta dječje želje za nekom igračkom zaustavimo jednostavnom rečenicom „Strpi se, zlato, da mama dobije plaću...“
Foto: susandayley.wordpress.com

Odlazak na posao postaje sinonim za zaradu. Kao da je jedini pravi posao onaj koji donosi materijalnu korist. Sve drugo nije posao, a niti rad. Nije čudno da gubitak posla može biti jedan od najmoćnijih okidača za depresiju. Jednom sam već pisala kako je depresija i znak osobne sebičnosti, jer naš ego nije ispunio nametnute zahtjeve, kako osobne, tako i one izvana, od društva i naših bližnjih. Mislim također da mnogi medijski djelatnici nisu svjesni koliko svojim svakodnevnim poražavajućim izvještajima o rastu stope nezaposlenosti doprinose rastu te „sebične“ depresije i sve većoj osobnoj pasivnosti u traženju posla. Toliko se govori o nezaposlenosti da ona nije više samo indikator lošeg gospodarskog stanja u zemlji, nego se dobiva dojam da je riječ o tragediji modernog čovjeka. Ispada da su nezaposlenost i nesposobnost za život sinonimi. Nije niti čudno što onda prebacujemo krivnju na društvo i državu i ne činimo više ništa za sebe.

U današnje vrijeme, vrijeme nevjerojatnog materijalizma, čini se da je najopasnije za psihičko zdravlje osobe ostati bez posla i izvora financiranja. Ipak je zanimljivo posvijestiti si činjenicu da mnoštvo ljudi nastavlja raditi u propalim tvornicama i firmama i onda kada mjesecima ne dobivaju plaću za svoj rad. Oni redovito dolaze na svoje radno mjesto svako jutro jer njihov pristup radu govori da je rad nešto više od plaće na kraju mjeseca. U jednom trenutku neminovo sindikati preuzimaju igru i zajedno s medijima nastupaju na scenu tražeći razloge stanja u kojima se našla pojedina firma. Često nastane veći kaos nego prije i u tim trenucima ponovno isplivava jednoznačnost između rada i novca. A zapravo mnoštvo samozatajnih pojedinaca puno prije tih sindikalnih obećanja i medijskih napuhavanja redovito dolazi na posao moleći Boga da ga ne izgube. Ti samozatajni molitelji znaju da je imati posao više nego dobiti plaću. I zato mnogi kršćanski roditelji nisu svjesni skrivenih dvoznačnih poruka u jednostavnim objašnjenjima danih djeci: „nemamo novaca“... „čekaj da zaradim“...“bit će bolje kada nađem drugi posao“. Roditelji takve rečenice trebaju izgovarati opušteno. Trebali bi dozovliti djeci da se zainteresiraju za taj njihov posao, usuditi se govoriti o problemima i pri tome ne umanjiti ljepotu posla kojim se bave jer svaki je posao dostojanstven.

I koliko god bili ovisni o kuni i njezinoj kvaniteti u našem novčaniku, ukoliko ne vratimo radu dostojanstvo tj. ukoliko ga na vrijednosnoj razini ne prestanemo izjednačavati sa novcem, teško ćemo se u budućnosti opraviti od gospodarskih kriza, kako na osobnoj razini, tako i na društvenoj. Gospodarstvo će prodisati tek s kreativnošću pojedinca koji zna da je inovativnost u proizvodnji i stalni angažmanu u radu jedini način uspješnog oporavka. Onaj tko radi i zna pravu vrijednost rada, taj zna štedjeti i spreman je na svakakve rezove. Nijedna kriza neće ga toliko potresti da se čovjek ne bi opet podigao i tražio novi posao i nove mogućnosti... Za takva čovjeka nijedan posao nije sramota. Kada takav čovjek postane roditelj, on može odgojiti djecu koja s oduševljenjem prihvaćaju sve svoje obveze i polako u svijet rada ulaze bez depresivnih ispada, nesigurnosti i očaja. Drage mame, ako svoje svakodnevne poslove čišćenja i pospremanja ne činite s ljubavlju, bez napetosti i ljutnje teško će vaša djeca naučiti da je ono što rad pokreće zapravo ljubav prema Bogu i bližnjem. Za njih će rad biti nešto izuzetno naporno i teško... I taj svakodnevni kućanski posao odvojit će u svojim glavicama od „posla koji donosi novac“. S vremenom će za njih rad postati novac i neće biti spremni na žrtve i poteškoće koje nađu put do svakoga, a do nezaposlene osobe najlakše.

“Vrijeme je da mi kršćani zavičemo s vrhova krovova da je rad Božji dar...“, rekao je sv. Jose Maria Escriva. Svaki posao, pa i onaj najmanji i najjednostavniji, svjedoči o dostojanstvu čovjeka, o njegovoj dominaciji nad svim stvorenim.

I dok osnovnoškolac iznosi smrdljivo smeće i posprema svoju sobu od razbacanih igračaka on sudjeluje u cijeloj toj priči o radu koji donosi posvećenje. „Uporno tvrdim“, piše sv. Jose Maria Escriva, „u jednostavnosti svoga običnog posla, u jednoličnim pojedinostima svakoga dana, trebaš otkriti tajnu - skrivenu mnogima - veličine i novosti: Ljubav“ (Brazda, 489).

U obiteljskom životu nevjerojatna je prilika krenuti od tih malih, naizgled nevidljivih i neznačajnih poslova i njih naučiti raditi s ljubavlju i poštovanjem. Bez srdžbe i ljutnje. Ako roditelji tako odgajaju djecu, onda jednoga dana nećemo imati  ohole doktore, korumpirane poduzetnike, bezosjećajne novinare, frustrirane učitelje, neshvatljive umjetnike, nefunkcionalne građevinske radnike, političare pune kompleksa itd...

Ponovno se vraćam na sv. Jose Mariu i njegovu propovijed gdje govori o strastvenoj ljubavi prema svijetu. Neobična formulacija misli s obzirom da je Gospodin rekao da ćemo u svijetu imati samo brigu. Ali, ako znamo da je  Gospodin rekao da nismo sami i onda je razumljivo kada taj svetac ljudskoga rada apelira na savjest svakog pojedinca: „Tvoj svakodnevni susret s Bogom odvija se tamo gdje su tvoji kolege, tvoje težnje, tvoj posao i tvoji osjećaji. Tamo se svakodnevno susrećeš sa Kristom. Usred najmaterijalnijih stvari na zemlji moramo se posvetiti služeći Bogu i čovječanstvu.“
 

Da biste komentirali, prijavite se.