Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

utorak, 03. lipnja 2014. Arhiva kolumne

Učimo djecu živjeti molitvu

Zadnji dani proljeća obilježeni su slavljima Prve pričesti i primanjem Svete potvrde. Blagovanjem tijela Gospodnjeg dijete kreće u avanturu osobnog prijateljevanja s Kristom, a s pečatom svetoga vaše dijete u potpunosti potvrđuje da je Kristovo i da shvaća snagu važnosti i spreman je boriti se za važnost darova koje mu Gospodin uvijek iznova želi dati po Duhu Svetom.
Foto: paulinemaria.blogspot.com

Slavlje sakramenata kruna su molitvenog života obitelji. Dijete koje je svakodnevno molilo sa svojim roditeljima, veselit će se susretu s Gospodinom u sakramentu prve pričesti. Ono će postavljati pitanja koja roditeljima mogu zadati veliku muku. Pitanja poput: “što će biti drugačije kada primim pričest, kako ću se osjećati i hoće li sve biti isto kao i prije“ potiču roditelje na još veću uronjenost u vlastitu osobnu molitvu. Nemoguće je djetetu dati odgovor na ta pitanja, ako sami nismo molitvu doživjeli kao najvažniju duhovnu vrijednost našeg obiteljskog života. Usudit ću se čak reći da dijete neće niti postaviti onakova pitanja ako do dana primanja sakramenta nije imao priliku sudjelovati u molitvi i doslovce okusiti tu duhovnu stvarnost. A sve je počelo  šaptanjem molitve Oče naš i Zdravo Marijo u godinama kada dijete još ne može razumijeti značenje tih riječi. Već se tada uljuljkivalo u nježnosti Duha Svetoga ako su roditelji svakodnevno molili s njime osnovne kršćanske molitve. Jednu je izgovorio sam Bog dok nas je učio moliti, a druga je pozdrav anđela u navažnijem trenutku za nas kršćane, Marijinog „da“ utjelovljenju Boga pod njezinim srcem.

I zato je razumljivo kada neki katolički mislioci povociraju roditelje izjavom kako roditelji ne trebaju učiti djecu molitvi. Kažu čak da je „učenje“ gotovo opasno za duhovni život djeteta. Slažem se da je žalosno kršćanstvo u kojem se molitva doživljava kao skup riječi za memorirati. Neke duhovne stvarnosti nije moguće kopirati, nego jednostavno usvojiti. Dijete je ogledalo nas samih i naših uvjerenja tako da bi pitanje „kako djecu naučiti moliti“  trebalo preoblikovati u pitanje „kako živjeti molitvu?“. Ako roditelji kleče pred Presvetim i dijete će tako učiniti. Zajedno s vama.
 
Najveći dio tereta odgovornosti u procesu življenja molitve snose roditelji. Manji dio odgovornosti, ali po kvaliteti ne manje bitan, je i na onima koji pomažu roditelju u tako važnoj zadaći. Svaki savjet roditelju u tom smislu i više je nego dobrodošao. Odgojitelji u vrtiću, katehisti u školi, u župnoj zajednici, katehisti u molitvenoj zajednici. Bez njihova znanja i iskustva sami od sebe roditelji ne bi razmišljali o važnosti svakodnevnog čitanja Biblije, prepričavanja Isusova života, osmišljavanja obiteljskih molitava, obdržavanja jutarnjih i večernjih rituala, osobnog iščitavanja života svetaca i zajedničke molitve njima. Početni impuls za usvajanje molitvenih „pravila“ uistinu dolazi izvana i vrlo brzo postane dio vas i obiteljskog života. Kada vam dijete zaključi da su sveci isto što i anđeli, ne možete nego zasukukati rukave i zajedno s njime iščitavati životopise svetaca otkrivajući djeci istinu da su oni ljudi kao i mi, a ako žele i oni sami mogu postati svetima. Djeca su iznenađena kada im kažemo da osim anđela, mogu računati i na pomoć svetaca.

Kako moli dijete?

Jednostavno, iskreno i sa potpunim povjerenjem... Kada djetetu govorite o Svemogućem Bogu, o onome koji nas ljubi, koje se s nama raduje i s nama pati, dijete ne sumnja u vaše riječi. Ono je naviklo da roditelji ne lažu. Ono vas promatra dok govorite i upija svaku vašu riječ, pokret i čita skrivenu namjeru vašeg ponašannja.

Sjećam se jedne teške životne situacije u kojoj nisam mogla sakriti očaj, suze i razočaranost pred mojom djevojčicom. Štoviše, bila sam odrješita i rekla joj da me pusti na miru i ništa ne zapitkuje. Osjećaji bijesa povezanih s tjeskobom pred neizvjesnosti nekog poluobavljenog posla, pred djetetom najčešće upakiram u rečenicu „bit će sve u redu, samo mi treba malo mira i vremena“. Kada konačno dođem k sebi, ponosna na vlastiti razum i „self talk“ moja me kćer zabljesne rečenicom „drago mi je da si opet dobro jer sam se molila Isusu za tebe...“  Ta njezina izjava toliko me potrese i u meni se gotovo svaki put rodi zahvalnost, mir i radost (pravi plodovi molitve). Njoj je ta promjena u meni bila toliko očita da je sa časnom sestrom na satu vjeronauka već u prvom razredu podijelila svoje iskustvo o uslišanju molitve. Nije čudno da me je časna poželjela upoznati kada je moja kćer u školi izjavila da joj Bog uvijek usliša molitvu kada je njezina mama tužna. Neugoda i blamaža u trenutku kada je časna sestra postavila pitanje „Gospođo Martina, jeste li dobro i imate li kakvih problema?“ brzo je nestala. Shvatila sam da kada se u obitelji živi molitva, nema skrivanja „obiteljskih tema“. Dapače, mnoge probleme najlakše je detektirati kroz molitvu, a onda i riješiti. Molitva je definitivno škola poniznosti. Tamo o sebi možete čuti svašta. A osobito kroz dječja usta. Zato je djeci potrebno govoriti o molitvi, o onome što ona jest, koliko je zahtjevna i kako je teško naučiti moliti jer molitva je je druženje s Bogom, ali i obitelji.

Isus je rekao: molite da ne upadnete u napast, molite i budni budite. Onaj koji moli nije samo u poziciji da bude bliži Bogu. On je, također, u poziciji da je pod posebnom prismotrom Zla. Jer, Zlo se ne bavi onima koji su uspavani i ne mole, čak i kad su dobri i pravedni pred Bogom. Njima se manje bavi.

Molitva nas uzdiže Bogu, ali odmah postajemo mamac Zloga. Zato je važno moliti. Ustrajati u tome unatoč osjećajima. Majka Tereza, i drugi sveci, govorili su o tome kako je Bogu mila naša volja, a ne samo naši osjećaji.

Molitva je, na neki način, obveza. To znači ulagati u sebe u sadašnjosti iz perspektive vječnosti. Ima i dobrih ljudi koji ne mole, i možda ne možemo sve objasniti. Ali, ako je Isus rekao da treba moliti, a on je svakodnevno intenzivno molio kao Božji sin, zašto bismo onda mi trebali dvojiti o svojoj svakodnevnoj molitvi. Bilo osobnoj, bilo obiteljskoj. Ponovno ističem da obiteljska i osobna molitva nisu sasvim isto. Obiteljska molitva je stvaranje ispravne slike o Bogu kod djece. Kroz obiteljsku molitvu pročišćava se i osobna molitva. Kada vaše dijete samoinicijativno počne izricati svoju molitvu (to se može dogoditi i ranije nego što mislite, već oko pete godine života) Gospodinu, osjećat će te ponos i zahvalu. A ako zaronite još dublje, možete osjetiti i Gospodinovu zahvalu vama što ste svoje dijete predali Njemu u zagrljaj i zaštitu.
 

Da biste komentirali, prijavite se.