Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

subota, 04. listopada 2014. Arhiva kolumne

Ususret sinodi o obitelji – Majka Crkva uvijek ima odgovor

Majka koja se boji rješenja u svakodnevnim životnim problemima ili ih ne zna prepoznati, majka je koja prenosi djeci nesigurnost i nemoć, a ne radost života i spremnost na žrtvu kakav god savjet ili rješenje bilo. U trenucima kada sam nemoćna kao majka, osjetim kako je lijepo biti dijete u Božjim rukama.
Foto: www.tuvalucoffeehouse.com
Kada se u Vatikanu, u srcu Crkve, priprema sinoda o obitelji, o kojoj god temi da je riječ, ne mogu ne osjetiti trnce u duši i tijelu. To su trenuci kada na osobit način osjećam Crkvu kao majku koja se brine nježno za svoju djecu, koja razumije, ali koja ide i dalje od razumijevanja jer želi pomoći svojoj djeci konkretnim rješenjima. Majka koja se boji rješenja u svakodnevnim životnim problemima ili ih ne zna prepoznati, majka je koja prenosi djeci nesigurnost i nemoć, a ne radost života i spremnost na žrtvu kakav god savjet ili rješenje bilo. Nedavno me je moja djevojčica zatekla zanimljivim pitanjem. Osjetila sam tu nemoć i zbunjenost kada odgovor traži promišljanje i oprez, a ona čezne da joj objasnim što se događa u njezinoj glavici i oko nje. Još je veći izazov činjenica da takva pitanja ona neće postavljati jednom kada uđe u pubertet, a njezini prijatelji i profesori postanu novi izvor za rješavanja takvih pitanja.

 U našim školama postoje izvrsni projekti za sprječavanje nasilja među djecom. Djecu se na satovima razredne zajednice upoznaje s vrijednostima nužnim za zdrav međuljudski suživot, na vrlo zanimljiv i iskustven način, kroz brojne radionice i priče. Moja je djevojčica bila oduševljena tim satovima. Uvijek bi o njima pričala. Govorila mi je o pravilima koja stoje obješena na zidovima učionica kao upozorenje kako se treba ponašati i što slijedi ako ih se učenici ne pridržavaju. Sve do trenutka kada je ona u svojoj iskrenosti rekla prijateljicama kako se boji učiteljice koja viče, a njezine su je kolegice odmah isti dan, baš na satu „učiteljice koja viče“, pitale uz smijeh i, možemo reći, dječje nevino ruganje u želji za zabavom i igrom,  kako se osjeća i boji li se učiteljice. Bila je zbunjena i vrlo hrabro im odgovorila da se ne boji, ali je kod kuće postavila zanimljivo pitanje. „Mama, ja ne razumijem. Zajedno smo sa učiteljicom govorili o pravilima ponašanja u razredu i kako nije lijepo rugati se nekome kada iskreno kaže kako se osjeća. Zar one to nisu čule?“

I ja sam sama često u svojim radionicama s roditeljima i djecom govorila o pravilima i redu koji je potreban za organizaciju obiteljskog života te koliko je lakše kada postoji obiteljska zajednička životna misija. Govorila sam kako je divno biti vođen duhom zajedništva i razumijevanja. Pitanje moje kćeri podsjetilo me na komentar roditelja na radionicama „sve je to divno i krasno što vi govorite, ali zašto je tako teško to provesti u praksi?“ To su trenuci, kada sam primjetila da unatoč nemoći i zbunjenosti koju osjećam jedino što mi pada na pamet jest moliti Gospodina da pošalje Duha istine i odgovori umjesto mene. To su trenuci kada se znanje, poznavanje činjenica i životno iskustvo, povezuje s mudrosti koja ima veze s Božjim djelovanjem u životu čovjeka. Točnije, s njegovom objavom. Ljudi koji ne prihvaćaju činjenicu da Bog govori i da postoje istine vjere koje razum teško može proniknuti u njihovoj dubini, vrlo se lako mogu prepoznati upravo u ovako škakljivim svakodnevnim situacijama.

Ljudi vjere se prepoznaju u trenucima kada nastane muk jer nema odgovora, a onda odnekud dođe neka neobična Riječ koja sve rasvijetli i objasni. Sjećam se da sam mojoj djevojčici, nakon brzinske molitve u  pomoć Gospodinu, odgovorila: „Sjećaš se kada si mi oduševljeno govorila o pravilima, a ja sam ti rekla kako je najvažnije da ta pravila razumiješ u srcu i da ih primjenjuješ kada ti se čini da je sve protiv njih, a ti me nisi razumjela?“ Ona je gledala i ništa nije rekla, a ja sam je podsjetila na još jedno njezino pitanje i prema njezinom mišljenju, veliku nepravdu „Zašto Isus kaže da treba okrenuti drugi obraz kada te netko uvrijedi?“  Tu je naša rasprava završila. Šutjele smo i gledale se. Ne znam koliko je ona shvatila (nastavila je dalje mirno pisati svoj domaći rad), a ja sam prepustila ostatak objašnjavanja njezinom anđelu čuvaru da joj šapće u uho. Moja je nemoć u objašnjavanju ipak prevelika. Često zahvaljujem Bogu što mi pomaže u takvim trenucima i molim ga da me ne ostavi samom usprkos mojim grijesima i svakodnevnim propustima. U trenucima kada sam nemoćna kao majka, osjetim kako je lijepo biti dijete u Božjim rukama.

Evo, to je ujedno i razlog zašto se veselim Sinodi o obitelji koja u Vatikanu počinje ovih dana. Protekli mjeseci priprave za sinodu bili su, izvještavaju novinari, bogati raspravama, razmatranjima i polemikama o nekim pitanjima kao što je pristupanje pričesti rastavljenih osoba, poligamija, miješani brakovi, siromaštvo, nasilje i svi mogući problemi koji često vode supružnike da pokrenu rastavu braka.  Toliko je problema koje muči današnju obitelj i gotovo se čini da crkveni nauk o obitelji nema odgovore na neka teška pitanja. Drago mi je što će konačno mnogi ljudi uvidjeti kako ti odgovori u nauku Crkve nisu udaljeni od svakodnevnog života, koliko je Bog blizak čovjeku onog trenutka kada se čovjek usudi promišljati o Istini. Susret s Gospodinom je osobita milost. Istina se drugačije iščitava kroz taj susret. Samo je u tom susretu moguće razmišljati o opraštanju i okretanju dugog obraza neprijatelju.

Znam mnoge rastavljene ljude koji su u drugoj životnoj prilici našli smisao života. Ponovno su se zaljubili i našli novog suputnika. Ali njihova patnja i dalje ostaje. Na jedan novi i drugačiji način. Oni ne primaju pričest nedjeljom jer znaju da time griješe jer Bog je rekao „što Bog spaja, čovjek neka ne rastavi“. Poštuju i pate... Neki čak u toj svojoj patnji uspijevaju dobiti milost uvida u mnoge osobne propuste i žive čistoću u svom „drugom“ braku.  Neki uvide da je prvi brak jedini brak, a neki uz pomoć Crkvenog suda otkriju da prvi brak uopće nije bio brak. Nadam se da će se raspravljati i o psihičkim tegobama koje mnoge odvedu u brak, a da uistinu nisu stvoreni za taj poziv. Koliko se samo puta Zlo umiješa kada je u pitanju obitelj. Prepoznati djelovanje Zla u obiteljskom suživotu također je velika mudrost koja traži odgovore Majke Crkve.

Crkva je majka, nemojte u to sumnjati. Sjetite se Isusove majke. Ona neće niti jedno svoje dijete ostaviti bez odgovora. U to sam sigurna. Ona je Božanska institucija i u neprestanoj molitvi Ocu Nebeskom, Presvetom Sinu i Duhu njihovom. Hvala Bogu na Sinodi koja ponovno stavlja probleme obitelji u središte pastoralne brige Crkve.

Države su svjesne važnosti roditeljstva i obitelji jer u krajnoj liniji bez obitelji, nema kvalitetnog rađanja, a bez djece, nema naroda, a bez naroda, nema niti države. A tek Crkva, ona za razliku od države, ne govori samo o važnosti obitelji, ona ističe njezino božansko podrijetlo. Zato pratite Sinodu koja nosi naziv Pastoralni izazovi vezani uz obitelj u kontekstu evangelizacije. Osjetit ćete se djetetom Božjim, jer Crkva brine o vama, i bit će vam laške živjeti obiteljski poziv.
 
Da biste komentirali, prijavite se.