Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

srijeda, 31. kolovoza 2016. Arhiva kolumne

10000 milja pod morem Božje ljubavi ili kako znati da si na pravom putu

Kad nema nikakve sigurnosti da si na Božjoj stazi i kad se sve u tebi pošemeri samo pusti tišini i samoći da dođu do tebe i tiho Mu zavapi: ‘Gospodine Isuse, ispuni me svojom ljubavlju!’ Jer samo je mjera ljubavi koja struji kroz nas odgovor na ispravnost naših odluka i načina života!
Foto: pixabay.com/free images

Tko od nas može reći da ispravno živi?! Tko od nas može reći da živi po Božju?! Postoji li uopće parametar kojim bismo mogli vidjeti jesmo li danas hodali Božjim stazama ili smo donijeli krive odluke... Može li nam uopće itko ukazati na (ne)ispravnost puta, na prečace kojima se možemo kretati brže ka cilju, ka vlastitom ispunjenju...?!? Gdje je vidljiva naša istina i naša ispravnost vjere i mišljenja??

Vjerujem da se svatko od nas od vremena do vremena zapita gdje i kamo smjera naš život, kojim pravcem ide i je li to pravac koji me približava od Boga i mene samoga. Evanđelje nudi mnoštvo primjera neispravnog života ljudi koji su naizvan bliski Bogu; poste, mole se, žive po Božjim zapovjedima, a Isus ih ukorava i ukazuje kako sve naizvan ispravno ne mora biti oličenje nutrine. Kako se onda mi možemo ravnati ako postimo, molimo, trudimo se živjeti po Božju...jer i savjest nam može biti iskrivljenja, prigušena i otupjela. Je li doista tuđi sud o nama naše zrcalo ili naši osjećaji?!?

Ahm...ako gledamo što ljudi govore, možemo skrenuti ukrivo jer neki nas uzdižu do neba, neki projiciraju svoje probleme na nas, a nekima po naravi jednostavno ne pašemo. Osjećaji nas mogu odvesti u krivu, znamo se osjećati sretno jer smo udovoljili potrebi za osvetom i pokazali svoju nadmoć nad drugima, s druge pak strane znamo se osjećati očajno nakon što smo nekome pripustili neko mjesto, nismo odgovorili na provokacije makar su nas pogodile i tako dalje...a sve nas to može odvesti u krivo. Isto tako, naša savjest zna biti otupjela zbog racionaliziranja tipa: ‘Ti na to imaš pravo, vrati joj istom mjerom, to je samo taj trenutak...’ I od čestog opravdavanja samih sebe neke stvari nam postanu normalne. Dok čitamo Božju Riječ znamo ju tumačiti kako nam odgovara, znamo je čuti kroz iskrivljene filtere u našim mozgovima i uopće ne čuti Božju poruku. Što nam onda może dati sigurnost i postoji li ona uopće??!?

Evo nekoliko suludih primjera ispravnosti života koji nas mogu još više zbuniti: Malu Tereziju koja je zaštitnika misija, nitko nije vidio van samostana, a njen odnos s Bogom mnogi teolozi smatraju infantilnim. Ivana od Križa braća su smatrala luđakom kojeg treba zatvoriti i odvojiti od svijeta jer je zastranio, padre Pia su smatrali lažovom i prevarantom, sv. Ivana od Boga su sumještani otjerali u ludnicu, sv. Franji su se rugali mještani zbog njegove radosti i jednostavnosti, sv. Ritu je vlastita obitelj istjerala na ulicu, Elizabetu Ugarsku su mnogi uglednici gledali kao raspikuću, nedostojnu titule i imanja... I tako u nedogled. Po ovome kratkom popisu svetih luđaka možemo vidjeti da je sve naizvan izgledalo pogriješno, a da je Bog itekako bio na djelu. Pa što je zapravo važno u našem životu????

Da ne govorim samo iz tuđih primjera, pozvat ću se i na svoje iskustvo. Kad su mi ljudi počeli prilaziti na ulici zbog tekstova i ponašati se prema meni kao prema boljoj i kvalitetnijoj osobi negoli ja to jesam, moram priznat da sam se zapitala i to vrlo ozbiljno jesam li ja osoba koja Boga predstavlja ili sebe? Radim li doista ono što Bog od mene traži ili ja tražim sebe i svoje potrebe i želje? Postavila sam si pitanje i jesam li sebe stavila ispred  Boga ili je Bog bio na prvom mjestu? Ta i druga pitanja morila su me mjesecima, čak sam i emocijama dopustila da upravljaju učestalošću tekstova pokušavajući možda kroz njih očitati Božju volju, no Bog je dopustio da budem kao trska na vjetru, list na grani koji nikako da se pusti na zemlju kako bi počeo trunuti i biti dio plodnosti zemlje.

I tako su prolazili dani i mjeseci mojeg traženja Božjeg glasa koji kao da je posve zanijemio, no nisam prestajala moliti svakodnevno za Božju volju i Njegov glas u mome srcu. Nisam prihvaćala zrakoprazni prostor između Boga, mene i Njegovog plana, i jednostavno sam počela prepuštati se u naručje povjerenju u Boga. Povjerenju koje nema uvjeta, načina, objave, naznaka, samo vjerovati da Bog djeluje i preko moje šutnje i preko mojeg traženja. I dok me otuđio od svjetine koja me plašila i dovodila u pitanje, pustio je u srce pustinju bez paze, nebo bez sunca, i zvijezde bez sjaja, kako bih pronašla smisao u ništavosti kojoj Bog daje sve.

Takav put gdje nema puno logike, jasnoće i vidljivog smisla, je život koji se puni vjerom, povjerenjem u Božju ljubav koja je dublja od 10 000 milja, i veća od najdalje zvijezde. Na kraju jednostavno shvatiš da je najdragocjeniji trenutak za tvoj život s Gospodinom upravo onaj koji je imao najmanje smisla, najviše sumnji i najdublje boli. Takav put Gospodin je pripravio i za tebe, kroz takav put već sada hodaš i samo ću ti reći jedno; kad nema nikakve sigurnosti da si na Božjoj stazi i kad se sve u tebi "pošemeri" samo pusti tišini i samoći da dođu do tebe i tiho Mu zavapi: ‘Gospodine Isuse, ispuni me svojom ljubavlju!’ Jer samo je mjera ljubavi koja struji kroz nas odgovor na ispravnost naših odluka i načina života!

 

Da biste komentirali, prijavite se.