Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

utorak, 26. siječnja 2016. Arhiva kolumne

Bog koji ulazi u naše rane

Neobičan je naš Bog. Dolazi nenajavljeno, pojavljuje se u neočekivanim likovima, situacijama, događajima.
Foto: pixabay.com

Često nas zadesi dok smo tupi i bez emocija, a ponajviše, kad nam dolazi, ne očekuje supermene, nadljude, neočekuje svece...dolazi se susresti s nama, takvima kakvi jesmo. I baš takvi – katkad ljigavi, licemjerni, osorni, lijeni, bezosjećajni i sebični, takvi ga trebamo dočekati.

Pišem vam tako dotaknuta susretom s Gospodinom preko jednog brata koji makar je sada fizički daleko, napisao mi je poruku po kojoj sam doživjela ponovno Božju ljubav, Njegovo milosrđe i brigu. Pa tako, zahvalna Gospodinu za dar zajedništva s tolikima koje mi je dao, zaplakah tiho, gotovo neprimjetno. Zašto plakati kad osjetiš Božju ljubav?!? Jer moja nedostojnost, moj ponos, ego i sve što u sebi nosim kao čovjek koji je svjestan koliko je malen, osjećam kako se rane otvaraju...one prikrivene, koje ni ne znaš da ih imaš dok ti Bog ne pripremi situaciju gdje će one doći na vidjelo. Da bude jasno, nikada to nisu lijepe i ugodne situacije, uvijek su to situacije koje nas podsjete na nešto što nas je davno prije ranilo, a što smo kao pravi ljudi, prikrili i od sebe i od svijeta, ne okrečući se ponovno ka tome, ili smo pak od te rane načinili drač i mulj koji izbacuje svoje strijele srdžbe na sve i svakoga tko i primiriše na prijetnju.

Tako čovjek može čitav život živjeti s ranom a da ju ne krene liječiti. I prolaze godine, prolaze dani, sve dok ti Bog ne poželi ući u tvoju ranu. Kad Bog nešto poželi, ništa mu ne stoji na putu, pa tako ni čovjekova srdžba ni tuga, a ni strah.

Bog ulazi tiho i neprimjetno, dok sve boli i mi, okrenuti prema onome vani što nam se događa, zaboravimo se okrenuti onome u nama – tamo Bog počinje djelovati, jer želi da čovjek bude slobodan, oslobođen lanaca nepraštanja i potisnutih emocija. A kad Bog uđe, ulazi s ljubavlju. Tkogod je doživio ''krštenje suzama'' zna o čemu pričam. Kad Bog dotakne čovjekov stid, strah, nemir, jad i prezir prema samome sebi, čovjek biva poput spužve koju želiš isprati od sapunice pune kemikalija. Tako Bog spužvu ispire, stišče ju kako bi ponovno bila čista, spremna za nove zadatke i uratke. To i boli i oslobađa...ali temeljno je BITI SVJESTAN KOLIKO SI SILNO LJUBLJEN! I nema više svet – grešan, slab – jak, lijep – ružan, sada je samo ISTINA! I ta istina na svijetlu dana biva lijepa, jer je autentična, jer je dotaknuta Božjom ljubavlju.

I kad mi netko kaže da je smisao Božjeg čišćenja čovjekovog srca u tome da čovjek bude predan Bogu, reći ću mu da je to istina, ali ne potpuna, jer – čišćenje duše od strane Boga ima za smisao samo jedno: pripremiti čovjeka na ljubljenost – BITI LJUBLJEN, BITI SPREMAN PRIMITI, PRIHVATITI I DOŽIVJETI LJUBAV, a tek iz toga proizlazi – zaživjeti i odgovoriti Ljubavi!

Stoga dragi čitatelju, dopusti si biti ljubljen, dopusti Mu da uđe u tvoju svakodnevicu na nepredviđene i neobične načine, a kad te gane, dotakne tvoje rane, ne skrivaj svoje srce u ljutnji i frustriranosti, okreni se k Njemu i prihvati način na koji ti je došao...pusti Ga u svoje rane! BTB
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.