Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

nedjelja, 03. prosinca 2017. Arhiva kolumne

Hrabri u padanju

Ipak je zvijezda padalica najavila Isusov dolazak
Foto: pixabay.com
Nitko ne voli padati, nitko ne voli bit ograničen i još k tome, da ti padovi ili granice budu vidljivi drugima. Vrijeme adventa, vrijeme je kada se preispitujemo, zadajemo si neke zadatke, odlučujemo više raditi na sebi, biti budni nad sobom, svojim osjetilima, ali nerijetko, ne uspijemo, padnemo pod vlastitim odabirima, željama, postupcima i još k tome, bojimo se drugih u tome, podsmijeha, ogovora, krtika, razočaranja…toliko toga što nas može tištati, biti nam mrlja na srcu i stvarati grč kojeg ne možemo prijeći, pa se pitaš, čemu se nadati biti bolji ako ti ne ide, ako stalno posrćeš, padaš…U tom razmišljanju, odlučila sam napisati pismo i otvoreno razgovarati s jednim poznanikom koji mi je otkrio više nego sam mogla očekivati:

Pišem ja tako mom prijatelju  ''advokatu'' svih mojih padova - mom egu, koji je, moram priznat, duhovniji nego sam mislila, osim ako se duša nije krila pod tim ''aliasom ega :D''. I velim ja njemu da sam samo čovjek. Kaže on meni: Znam! - pitam ja njega: ''Pa dokad ću padati u svojim nastojanjima, pokušajima da budem bliža Bogu, više posvećenija?!'' - veli on meni: ''Dokle god si čovjek?'' – ''Pa zašto onda pokušavat?!,  a on će meni sa podsmjehom: ''Da možeš padat!'' – ''Ali kakva korist od padanja?!?'' – ''U tome što se ne možeš odmah dići, ne možeš ustati sama, moraš zazvati Onoga koji te je bacio na koljena, pod tepih…jer samo On može te podići iznad tvojih granica i izdići te iznad tebe same!'' – ''Ali što meni padanje donosi?'' – ''Rođenje Kralja nad kraljevima u srcu koje zna što ne može samo!'' – ''Pa kako to misliš?'' – ''Nije li zvijezda padalica navijestila dolazak Kralja?! Nije li Zvijezda padalica pokazala put mudracima do mjesta na kojem je rođen Najveći od svih velikih?!''

I tako sam ostala tiho…nisam više pitala svog najboljeg odvjetnika, pravnika koji nađe opravdanje kod bilo koga kod koga stanuje, a stanuje i u svecima i u najvećim grešnicima… on inače posljednji umire - nakon rada srca, mozga, bubrega. Ostala sam tiho i zamišljena…s pogledom u zvijezde s krova našeg divnog Vrhovca. Toliko je zvijezda, toliko lijepih i sjajnih, ali Bog nije njih odabrao da pokažu Njegov dolazak, da pokažu mjesto Njegova boravka…Bog izabire zvijezdu koja se gasi, zvijezdu padalicu.

Podsjetilo me to na tako velike ljude naše povijesti; blaženog Alojzija Stepinca, koji je tek pred kraj svoga života mogao sjati potpuno Kristom, odjeven samo u istinu i jednostavnost vjere življene  u toj istini. Sjetih se i Ivana Pavla II koji je kao starac, pred kraj svoga života bio i sablazan i nada jer je vjerovao u Boga slabih, starih, nemoćnih…da se i u takvima može proslavit i podići. I onda mi misli polete prema našem papi Benediktu, papi kojem su se svi čudili što napušta službu Svetog Oca, što se odlučuje prihvatiti javno svoju nemoć i slabost…nije li nam tada zasvijetlio kao nikada dosad- taj lik predanja i prihvaćanja svoje istine, svjesnost svojih slabosti i nemoći…imamo i Chiaru Corbello, čija ljubav  i svijetlo su bili najviše vidljivi dok je njeno tijelo počelo zatajivati, od jezika, preko oka…do svega što je na kraju i okončalo njen život. Ne svijetlimo li mi baš tada kad smo najslabiji, kad je naša istina najvidljivija, kad i u porazu naše oči su zacakljene suzama koje čiste i bistre ovaj svijet! Takvih suza treba nam više. Suza predanja, suza prikazivanja, suza koje se ne boje izaći iz oka i pokazati svijetu da smo samo ljudi, smrtni, slabi i grešni…takve suze čiste ovaj svijet i čine ga Kraljevstvom nebeskim…

U današnjem evanđelju nalazimo riječ budnost, bdijenje…pažljivost nad sobom, drugima, svom životu i možemo odmah iste upite izreći kao na početku ovog teksta, koji kao da nema smisla ni veze. Ali onda nam se otvara Pavao sa svojim riječima: “On će nas učiniti postojanima!” - Bog je taj koji daje, želi, dijeli. On je Bog koji nam je najbliži kad mislimo da smo manji i od makova zrna. On je Bog koji nas čeka na dnu, tamo gdje razočaramo sebe i druge, gdje vidimo svoju ništavost, jer samo ondje možemo vidjeti Božju veličinu.

Na kraju krajeva…kako bi se Božje svjetlo vidjelo kad bismo mi blještavi, u šljokicama i mirodijama pojavili pred Njim, govoreći silno o svojoj veličini i važnosti, ljepoti i sposobnostima?!? Gdje bi On bio kad bismo svojim napadnim blještavilom ega zamračili Njegovu nježnu i toplu svijetlost, bez dodataka ukrasa i nakita…zato raduj se stado malo, ovco Božja, jer te Tvoj Kralj izabrao da Ga navijestiš, da osvijetliš put gdje On želi proći, da budeš Njegova mala zvijezda koja će ukazivati na Svijetlost koja silazi s visina… nek ti takva bude ova priprava za dolazak Kralja nad svim kraljevima! BTB

 
Da biste komentirali, prijavite se.