Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

utorak, 29. rujna 2015. Arhiva kolumne

Izvan okvira

Važno je znati kroz smijeh izreći što ti je na srcu da ti srce nakon oslobađanja bremena na van, ne bi postalo teže, nego lakše. Da se i ti sam osjetiš rasterećeno i shvatiš: smijeh je lijek!
Foto: viralnovelty.net

Izašla je nova knjiga Edite Slunjski. Tko god se bavi ili radi u predškolskim krugovima, zna tko je Edita Slunjski i sigurno je čuo za njenu knjigu, no ja vam nisam Edita Slunjski i ne ću pisati o toj knjizi. No, odlučujem se upotrijebiti naslov njene knjige za naslov ove kolumne.
 
Već dugo mi se mota po glavi knjiga „Ponos i predrasude“, odnosno kako sam ju ponovno pročitala nakon pet godina i kako sam ju posve drugačije doživjela nego prije. Ima nešto u tome da godine kako prolaze, tako i čovjekovo srce postaje sve dalje od onog pravog čistog srca, jer, prva ja, nedovoljno mislim o svom srcu i što u njega i oko njega stavljam.
 
I tako sam u nekom novom doživljaju doživjela i tu knjigu. Netko može reći da je stvar iskustva, mudrosti, razine spoznaje uvjetovane vanjskim okolnostima i da je to razlog drugačijeg doživljaja stvari. I je, ali u mom sučaju, u ovom slučaju, mislim da je ipak riječ o prvom opisanom.  No, zašto vam sve to pišem i kakve to veze ima s naslovom Izvan okvira?!
 
Nitko ne voli da ga se stavlja u okvire, napose ne osobe koje bi vam trebale davati krila. Nitko se ne voli osjećati sputano, ograničeno i zarobljeno u neke kaveze očekivanja, ali svejedno to se događa. No, uvijek smo svjesni kada nama to drugi rade, dok često ne prepoznamo to isto kad mi drugima radimo...uvjetovanje drugih svojim očekivanjima, stereotipima, stavovima i projekcijama je nešto najgore što možeš učiniti u svojoj svakodnevici.
 
Jednom mi je jedna osoba rekla da je najljepše za čuti kad se netko osjeća dobro u tvojoj blizini, da može biti to što je i takav kakav je. Dugo sam o tome razmišljala i čini mi se da tek sad doista tako i mislim, jer sva naša verbalna, fizička aktivnost, ne čini toliko vidljivom našu nutrinu kao ona latentna, prikrivena strana osobe koju samo duh može očitati. Tako, kad ti sam postaneš osoba kojoj će ljudi prilaziti i uz koju će osjećati da mogu biti to što jesu, to ti je najveća pohvala koju možeš dobiti jer sloboda od sebe i drugih je preduvjet za slobodu i čistoću srca.
 
I tako se ja nađem među onima koji sude moja nastojanja, ali se nađem i među onima koji se u mojoj blizini isplaču od smijeha i nakon susreta osjete olakšanje jer su se „izglupirali“, da, izglupirali!
 
Važno je znati kroz smijeh izreći što ti je na srcu da ti srce nakon oslobađanja bremena na van, ne bi postalo teže, nego lakše. Da se i ti sam osjetiš rasterećeno i shvatiš: smijeh je lijek!
 
A što je sad s Ponosom i predrasudama?! Pa jednostavno...kad prestaneš očekivati od drugih ono što oni ne mogu dati, kad prestaneš tražiti da budu nešto što nisu, kad prestaneš misliti negativno o onome čega oni nisu zapravo svjesni, tada će u tvoje srce umjesto ponosa doći radost, a umjesto predrasuda sloboda!
 
A svi već znamo da su radost i sloboda preduvjeti za život u ljubavi i miru. Tako neka bude. Amen.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.