Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

utorak, 18. kolovoza 2015. Arhiva kolumne

Jedina prava sigurnost

Bogu ne trebaju moje zasluge, Njemu ne treba moja sposobnost, čak Mu nije važno koliko darova imam, koliko Mu je važno moje povjerenje u Njega.
Foto: pixaby.com

Svaki čovjek ima potrebu za nešto ili nekoga se uhvatit. Prilikom dolaska kod bratićevog sina, prve bebe u novoj generaciji naše obitelji, dijete se grčevito držalo za maminu kosu prilikom prvog susreta s nas petero faca koje vidi prvi ili drugi put u životu, dok se kasnije, kad odrastemo, držimo za nekoga ili nešto ne tako upadljivo kao prostodušno i iskreno dijete.
 
Uoči Velike Gospe, pošla sam sa sestrom prvi put u Remete – pješke. Tko me poznaje, zna da me Bog nije obdario prostornom inteligencijom, a ni tu sestru. Moja sigurnost bio je GPS na mobitelu. Cijelim putem pratila sam upute i plavu strjelicu koja mi je ukazivala na našu lokaciju u određenom trenutku. Dugačka ulica učinila se još dužom kad sam primijetila da se sporo pomiče ta plava strjelica. No nisam brinula. Išla sam računajući otprilike na udaljenost koju moramo prijeći do raskrižja za Mirogoj. Tako smo promašile dva puta put i oba puta morale smo se vraćati jer je moja sigurnost – GPS jednostavno odlučio da ne će pokazati našu točnu lokaciju, nego nas je ostavljao za skoro 500 m niže negoli smo bili. Taj GPS mi je već toga dana, osim uzroka smijehu, pružio i lekciju. Došle su mi na pamet sve moje sigurnosti, u svakom trenutku, svi moji bijegovi od moje surove istine...i kako nas sve te sigurnosti mogu zavarati, udaljiti od cilja, usporiti i vraćati uvijek iznova u stanje prije...
 
Neki dan u razgovoru s meni dragom sestrom dotaknula sam se jednog perioda svog života koji je bio sve samo ne lagan i lijep. Taj period je bio vrijeme Božjeg silnijeg zahvata, gdje je Bog od mene maknuo sve moje sigurnosti, sva moja uvjerenja i prethodno donešene zaključke te me takvu, ogoljenu od bilo kakvih ukrasa i dodataka, stavio u pitanje. Meni samoj pred oči stavio je svu moju surovost i bijedu. Tako, posve lišena dodataka, darova, ukrasa, maski, takvu me želio. Želio je da spoznam kako sve što imam – Njegovo je, ništa mojom zaslugom, ništa što bi bilo od mojih osobnih postignuća. Ništa nije moje. Bila je to teška lekcija, ali me suočila sa mojom ništavošću i bijedom. Također, svi Božji darovi, odjednom, kao vjetrom odneseni, nestali su. I ostala je samo gola vjera.
 
Kad se ni za što ne možeš uhvatiti, ni u čem pronaći neku luku, stijenu, tada Bog pokaže kako samo tebe takvu nikakvu želi. Bogu ne trebaju moje zasluge, Njemu ne treba moja sposobnost, čak Mu nije važno koliko darova imam. Nije Mu važan ni moj napor, ni moj trud, koliko Mu je važno moje povjerenje u Njega. I kad se valovi dignu i kad se kopno potopi pod silinom mora, kad se barka raskida tjerana olujom i tada da Mu vjerujem. Jer jedino je BOG prava i jedina SIGURNOST!!!
 
Bog je Onaj koji dopušta nemire, oluje, padove i poteškoće, ali je Onaj koji vjeran ostaje. To je jedino bitno. Učenicima nije mazao oči, jasno im je rekao: „U svijetu ćete imati muku, ali hrabri budite... Ja sam s vama do svršetka svijeta...“. Te dvije rečenice su okosnica za koju nam se valja uhvatiti i čvrsto je upisati u svoje srce i u dobrim i u lošim vremenima. Jer i vrijeme plivanja u milosti, kao i vrijeme suše, gdje sve umire, prolazi, samo BOG OSTAJE! On i Njegova vjernost!!! Zaista, NIKADA TE NE ĆE OSTAVITI NITI OD TEBE DIĆI RUKE! I nakon najgorih čina, najtežih grijeha, najbezbožnijih stavova, On ne odustaje od tebe! Traži te u tvojim tamama, surovim bijegovima, maskama. Traži te u tvojim padanjima i pronalazi te tamo gdje ti vjeruješ u Njegovo milosrđe!!!

 


Da biste komentirali, prijavite se.