Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

četvrtak, 10. prosinca 2015. Arhiva kolumne

Kad Bog progovori preko granica naših bližnjih

U nekoj svojoj davnoj fazi, imala sam potrebu čitati životopise svetaca. Sve me zanimalo; što su radili, kako su živjeli, kroz što su prolazili, gdje su i u čemu otkrivali Božju volju i slično. I tako sam kod svakog sveca primijetila da su se bavili onom „vrstom“ ljudi gdje su otkrili Isusa.
Foto: Ivan Dominik Iličić

Pa je tako Mala Terezija otkrila Isusa u svojoj sestri koja je stalno neke zvukove proizvodila, don Bosco Ga je prepoznao u siročadi i raspuštenim dječacima, Majka Terezija iz Calcutte Ga je prepoznala u siromasima, Ivan od Boga u bolesnim starcima prosjacima, Elizabeta Ugarska u gladnima i raspuštenima na ulici i tako bliže i tako dalje.
 
Sve u svemu, čitanje životopisa mi je otkrilo svijet otkrivanja Boga u običnim ljudima, no, znate, nisam baš očekivala da ću Ga pronaći u onome što me košta i što od mene iziskuje poveći trud, angažman  i napor.
 
I doista, nisam Boga uopće doživljavala u svojoj svakodnevnoj muci s bližnjima, dok Bog nije počeo slati još više ljudi koji su, ne biste vjerovali, ograničeni…sposobnostima, u percepciji, spoznaji pravog trenutka za ovo ili ono...i sve do u nedogled mogu nabrajati njihove granice, no, nije smisao ove kolumne nabrajanje mojih svakodnevnih jadikovki, nego taj Božji napor da mi se pokaže po njima.
 
Dakle, moja reakcija, kao i kod većini ljudi bila je gunđanje u sebi, izlaženje iz sebe, nadilaženje svojih stanja radi granica i nemoći druge osobe, a potom i kukanje i gunđanje na Boga koji nikako da pošalje „nekog jakog“, recimo stabilnog, kojemu nešto neće biti problem!
 
Nije lako pustit se Božjim pedagoškim zahvatima, jer je On zahtjevniji od maćehe. Traži više nego misliš da možeš i više nego si ti u tom trenutku spreman dati. Bog traži potpuno svega tebe. Ako ne naiđe na tvoju širokogrudnost i „podatkovnost“, On će i dalje biti uporan, sve dok ne počne gotovo vikati da probije tvoju gluhoću i sljepoću.
 
To se kod mene dogodilo kad sam prihvatila Isusa u mojim bližnjima, kad sam prihvatila Isusa koji je u njihovim granicama, nedostacima i slabostima. A tada se dogodilo neočekivano: prestale su moje osude, prestalo je moje gunđanje i pretvorilo se u vapaj za tu osobu, za mene, za sve što meni smeta a što ta osoba ne može promijeniti.
 
I dogodila se – ljubav! Ljubav prema tim osobama, čak i smijeh na neke situacije ograničenosti, čak i razumijevanje teškoća tih osoba.
 
Dok vam sve ovo pišem, pokušavajući dočarati apsurd Božje pedagogije i načina „objavljivanja“ u našim životima, najveći oksimoron se dogodio kad je Najveći postao Maleni. Kad je Svemoćni postao Ranjiv, kad je Svevladar ovisio o krilu djevojke. Tada nam je pokazao da ne dolazi u naš život „prirodnim“ putem, kroz harmoniju i sklad, nego kroz apsurd i naizgled besmisao.
 
Pa danas kad se nađeš pred apsurdima svoje svakodnevice, besmislu situacija i susreta, razmisli...krije li se možda iza toga Najsavršeniji i Najsmisleniji.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.