Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

nedjelja, 07. svibnja 2017. Arhiva kolumne

Najmanji cvijet u vrtu

Svi smo mi poput učenika koji žele biti prvi. Želimo biti u kraljevstvu nebeskom Isusu zdesna i slijeva, ali i ovdje na zemlji tražimo prva mjesta, kako u srcima ljudi tako i u položajima.
Foto: pixabay.com

Često puta padamo u zamku natjecanja i uspoređivanja iz želje da se drugima svidimo, da se prikažemo bolji nego jesmo i tako upadamo u trajni  krug laži i maski gdje se bojimo biti ono što jesmo, a pošto to znači trajno frustraciju, naučimo se živjeti u vlastitim sjenama i zadovoljimo se pozitivnim povratnim informacijama koje su uglavnom utemeljena na našim pretvaranjima.

I tako u krug... nikad se ne uspijemo odmaknuti od potrebe da se drugima svidimo i da se prikažemo bolji negoli jesmo, a zaboravljamo da samo istina oslobađa.

Tako sam jednom zgodom upotrijebila riječi jedne mudre osobe kako ne treba željeti biti stablo ako te Bog stvorio kao tratinčicu, pa tako ni biti tratinčica ako te Bog stvorio kao stablo. A mi smo često bolesni na tu veličinu, pa mislimo da je stablo bolje od tratinčice ili da je tratinčica bolja od stabla i ubismo se u vrtnji između onoga što bismo htjeli biti i onoga što zapravo jesmo.

A katkad ni ne upoznamo tko smo i kakvi smo jer se previše lomimo u onome što i kakvi bismo htjeli biti. I možda se pitate zašto vam to pišem, aludiram li ili upirem prstom u nekog?!? O, da. U sebe!

Strah da budem ono što jesam zbog očekivanja okoline i mene same, doveo me samo u minus. Izgubih u tom periodu radost, učinkovitost, prilagodljivost, prostodušnost i velikodušnost i postah kao puh, kako bi neki pjesnici rekli za prgave i nezadovoljne ljude. I što sad s tim, pitat će neki!

Pa recimo da sam doživjela pljusku od najmanjeg cvijeta u našem vrtu. Za potrebe ovog teksta izmjerila sam mu promjer i uvidjela da je ništa manje ni više - 0,4 milimetra. Jedva sam ga uočila i skoro pregazila dok sam molila krunicu, te mi je odmah zapao za oko, što govori u prilog mojih naočala s kojima jako dobro vidim.

I ubrah tu malu, nježnu biljčicu i umah osjetih tu divotu tako malog Božjeg čuda koje se svakom žilicom trudilo SLAVITI BOGA!

I smiješno će zvučat’, ali osjetih sram... sram pred tim najmanjim cvijetom kojeg nije bilo briga je li ga tko vidi, osjeti li tko njegov miris, doživi li ga tko, ne!

On je bio sretan jer živi i diše samo s jednom svrhom - da slavi Onoga koji ga je iz ljubavi stvorio i koji ga svakodnevno obasjava svojim zrakama. To je i moja svrha, to je smisao mog života: biti prohodna za Gospodina i Njegovu milost. I da bude još zanimljivije, taj je cvijet bio potpuno topao, a naslonih se na stablo da obujem cipele i osjetih hladnoću kore, pa mi padne nešto u prilog nama "malima"; Brže se ispuniš toplinom i ljubavlju Božjom ako si manji. Jao "velikima", oni moraju itekako biti na Suncu da bi se ispunili!

I tako dolazim do kraja ovog teksta o malom cvijetu i želim, kako sebi, tako i vama koji ste se potrudili do kraja pročitati ovo moje razmišljanje, rast u istini i samospoznaji, a kako budemo rasli u samospoznaji, tako ćemo rasti i u ljubavi prema samima sebi, jer samo iz toga što ja jesam, mogu ljubiti i slaviti Boga.

Gospodin nam u tome pomogao!

 

Da biste komentirali, prijavite se.