Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

petak, 29. travnja 2016. Arhiva kolumne

Nerazbijena šalica ili kako Bog pomiče naše granice

Gledala sam dugu, ozarena u čudu, prepoznajući Božji govor kroz prirodu i riječi: 'Ne boj se, ja sam s tobom!'
Foto: pixabay.com/free photos

U nizu dana ne pisanja kolumne, dogodili su se zanimljivi događaji, kratki, jedva  uočljivi, ali meni jasno upućeni. U tom duhu pišem i ovu kolumnu koja kao da nema neke teme, no, okvirnu poruku svakako ima, a nadam se da ćete ju moći i vi za sebe pronaći.

Jutros sam se probudila poprilično odmorna, ali kako se ono kaže, moglo bi bar još malo, te sam s ciljem razbuđivanja otvorila prozor, podigla roletne i ugledala – dugu! Predivnu, dvostruku dugu s jasnim spektrom boja. I gledala sam ju ozarena, u čudu, prepoznajući Božji govor kroz prirodu i riječi: 'Ne boj se, ja sam s tobom!' Ova duga ne bi bila tako upečatljiva da nije prethodnih događaja koji su me usmjeravali ka Božjem milosrđu, dok sam vapijući da otkloni određenu čašu od mene,  molila da mi se smiluje i da mi povrati mir.
 
Tako je sve započelo jednog jutra kada mi je, brišući suđe, ispala šalica na pločice. Zvuk dodira s podom bio je toliko bučan da su svi u prostoriji na bilo koji način ispustili neki zvuk. Bila sam uvjerena da se razbila, te me već tada uhvatio neki mučni osjećaj: 'Ne opet!' Čekala sam da sve šalice obrišem, te tada pomaknula stol i vidjela kako je šalica ostala u posve čitavom stanju, kao da se poda nije ni dotaknula. Sestra koja je brisala sa mnom suđe nije mogla vjerovati, samo je ponavljala: 'Kako tebe Bog voli!' Meni do tog njenog ponavljanja ta šalica nje bila nipošto neki znak od Boga niti Njegove ljubavi, te mi je postalo jasno da toliko sitnih, gotovo neupadljivih znakova Božje ljubavi često ni ne primijetim!  Sljedećeg dana dogodio se niz tjeskobnih situacija na koje bi čovjek pomislio sasvim suprotno od Božjeg milosrđa i ljubavi i pustio je Bog niz dana  u kojima se srce lomilo, a duša rasplinala od pitanja koja nisu nalazila svoje odgovore. I tada, kad je Bog iskušao moju vjeru još jednom, odlučio je povratiti spokoj duši i dati mi nekoliko svijetlih trenutaka preko riječi koje su se pjevale kod obroka:

'Znam da tvoja ruka životom mojim ravna i svaki korak tvoj mi pogled prati'
te riječi iz evanđelja:

‘Mir vam ostavljam,
mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.
Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.’ (Iv 14, 28-19)

 
I jutros - duga koja barem mene prati kad nade ponestaje, a kad se srce uznemiri jer misli da Bog od njega traži puno više negoli ono može dati. Ja vjerujem da svatko od nas to osjeća povremeno, da se svi pitamo zna li Bog što i koliko od nas traži, poštuje li naše granice ili ih želi pomicati?! I tako dolazim do citata psalma: 'S Bogom svojim preskačem zidine.' jer 'Bogu ništa nije nemoguće!'

I kako je meni progovorio preko tog niza svakodnevnih, sitnih situacija, vjerujem da progovara svakome od nas, samo Ga trebamo slušati, osluškivati, imati otvoreno srce bez obzira na dileme našeg razuma.

Prepustimo se Gospodinovu vodstvu, Njegovoj brizi, Providnosti koja nas preobilno ljubi, a kada nas pritegne, pokaže da želi da idemo iznad naših granica, da se izdižemo iznad sebe i umiremo sebi u svakom pogledu, tada Mu se pustimo s povjerenjem da s Njim možemo sve, a bez Njega apsolutno ništa!

 

Da biste komentirali, prijavite se.