Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

četvrtak, 15. listopada 2015. Arhiva kolumne

O prilikama za dobra djela ili kako činiti dobro

Mi, koji smo izabrali Krista u svom životu, pozvani smo ne dijeliti svoju rodbinu od ostatka svijeta. Mi smo pozvani takve ljude prinositi Bogu, donositi pred Isusa ljude koje sretnemo, prepoznamo kao braću, sestre.
Foto: Josip Ninković

Imala sam jedan zanimljiv susret koji mi se prvi put u životu dogodio, neki dan u gužvi na jednoj proslavi u Zagrebu. No prije nego krenem na prozivanje i povezivanje, želim ispričati jednu situaciju s ulice.

Prije koji mjesec išla sam sa sestrom do grada. Na povratku ušle smo u tramvaj, a na jednoj stanici pridružila nam se žena u svojim tridesetima. Bila je ispijena lica, upalih očiju, s bocom Heinekena i kutiji Marlbora u ruci. Pri pokušaju da sjedne preko put nas, toliko se ljuljala da mi je skoro pala u krilo. Promatrala nas je oštrim i pomalo sarkastičnim pogledom i započela je pričati. Prve dvije rečenice bile su u redu, zatim je počela psovati, vikati na nas i prozivati Crkvu. Kada smo počele samo pogledavati jedna drugu, žena je skinula svoje hlače i pokazala otvorene rane koje su gotovo gnjile. Plava koža, utegnuta, isparavala je određeni, neugodni miris. Nisam mogla to gledati, a ona se sve više približavala i dizala nogu, gotovo pred sama moja usta. Osjećala sam gađenje, nekakvu mučninu od mirisa i veliku želju da izađem iz tramvaja. No, nakon izlaska, miris je i dalje bio jak i prisutan. Pri povratku doma, ni sestra ni ja nismo ju mogli izbaciti iz glave. Šutjele smo, potresene i pod dojmom. Možda je dobro što se nismo maknule u drugi dio tramvaja, što smo ušle u razgovor s njom unatoč povremenim psovkama. Da, bio je tu i strah da nam ta žena nešto ne učini, imala je upaljenu cigaretu, bocu piva. No postojala je, bar u meni, neka sigurnost da će sve biti u redu. Ali miris je ostao. Sve više, taj je miris poprimao obličje: ranjenost, odbačenost, ugroženost. I nije bilo više gađenja, samo samilosti. Ne izlazi mi ni danas ta žena iz glave. Što da je to bio netko meni u rodu i netko ju sretne, bih li ostala zgroženija, samilosnija od prve...

Mi, koji smo izabrali Krista u svom životu, pozvani smo ne dijeliti svoju rodbinu od ostatka svijeta. Mi smo pozvani takve ljude prinositi Bogu, donositi pred Isusa ljude koje sretnemo, prepoznamo kao braću, sestre. Pozvani smo biti više od promatrača i osjetljivih jedinki kojima ništa ne smije pomanjkati. „Glas viče u pustinji... “ viče u pustinji tvoga i moga srca jer naša pustoš je u nemarnosti, u nebrizi. Nismo spasitelji, ali smo odgovorni za duše ovoga svijeta koje nam Bog stavlja na put. Ja prva, osjećam se toliko puta posramljeno jer nisam dovoljno imuna od svoje sebičnosti, komotnosti i tromosti, ali Bog mi zato tako često priušti da spoznam svoju bijedu, jer vanjština te žene može biti izgled tuđe nutrine, makar se na licu nalazi skupocjena krema, puder ili maskara. 

Kad smo kod odgovornosti za druge, tu je važno napomenuti dvije stvari: spremnost i svladavanje. Zašto to dvoje? Reći ću vam na primjeru još jedne situacije koja se dogodila neki dan. Bilo je slavlje, pozvana sam, otišla sam. Do mjesta slavljenja imam više od sat vremena vožnje tramvajem. No pošla sam jer sam znala kako će to nekim osobama doista značiti. Nakon slavlja, programa, domjenka, vrijeme je za povratak kući, no naravno, ovdje su “domaći u vjeri” koji imaju automobil i možda bi mene i još dvoje „siročića“ s drugog kraja grada mogli povesti. Prvu sam osobu upitala: „Bi li ti bio problem?“ Osoba je odgovorila na moj upit: „Nije da nije problem, ali problem nije nerješiv problem. “ Osoba je pristala, no budući da nikako ne ide u tom pravcu, sjetih se pitati drugu osobu, iz svoga kvarta. Na moje pitanje: „Kako ideš doma i kada si mislio/la? “ osoba je izvadila mobitel i počela tipkati broj sugovornika. Na moju iznenađenost tako izravnog ignoriranja, ostala sam stajati na tom mjestu još neko vrijeme da vidim nije li osoba samo željela utipkati broj pa se vratiti razgovoru i mogućem davanju odgovora, no to nije bio slučaj.

Okrenuvši se oko sebe od nelagode, osoba se u tom trenutku udaljila. Sama sam se sebi nasmijala. Da, to su „domaći u vjeri“ i ponovno se vrativši prvoj osobi kojoj to uopće nije bilo usput i koja bi se trebala vratiti po ostale na domjenku, ostala sam, s druge strane, zatečena velikodušnošću i spremnošću. Moja zahvalnost toj osobi duboko je u srcu jer nije lako, ni u našoj svakodnevici, pronaći trenutak, želju, potrebu pomoći, izdići se iznad sebe i sebičnosti, komotnosti, ali samo tako ne ćemo propuštati činiti dobra djela, djela koja postaju cigle za našu kuću u nebu. Ta djela su i danas pred tobom... hoćeš li učiniti dobro ili od tog dobra pobjeći, samo ti znaš i možeš!
 

Da biste komentirali, prijavite se.