Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

srijeda, 12. kolovoza 2015. Arhiva kolumne

Otvorene ruke

Razmišljajući kako i o čemu napisati prvu kolumnu za Laudato, u glavi mi se pojavljivala slika otvorenih ruku. Ruke koje su sredstvo upoznavanja okoline dok smo još djeca, ruke koje nam služe da nešto napravimo, nekoga zagrlimo, ruke koje mogu biti stisnute i ruke koje mogu biti otvorene. U svakom slučaju, one su jako dobar prikaz onoga o čemu bih htjela pisati, a to je – milost!
Foto: www.reddit.com

Meni draga žena, jedna od oih osoba koje mogu podnijeti abnormalnu količinu tereta i boli, žena koja zna podmetnuti leđa i prešutjeti u trenutku kad može planuti svađa, žena je koja često živi u onome što je bilo prije. Također, ima meni jedan dragi brat, koji bi sve učinio za zajedništvo, ima jako dobar nos za organizaciju, sistematizaciju, analizu i ima oko koje vidi nutrinu svoga bližnjega, no, ima problem sa životom u sadašnjosti…često se bavi onim što će biti. Njih dvoje međusobno se nepoznaju, a tako ih puno povezuje. Oboje su opterećeni onim prije ili onim poslije i nijedno nije u stanju živjeti ovaj trenutak i na njemu zahvaljivati. Oboje su nalik osobi stisnutih ruku koja nije u stanju živjeti puninu života u sadašnjem trenutku i to ih košta – radosti,a to im uskraćuje – milost u datom trenutku. Zašto? Kako? Kako da čovjek nauči živjeti svoju sadađnjost, puninu života?!

Pa da počnem odgovarati na pitanja. Početi ću od punine života. Što je zapravo punina života i kako se ona živi?! Punina života bi značila odživjeti svaki trenutak u njegovoj punoj boli ili radosti. Ako je to neka patnja, prepoznati ju, imenovati, gledati u oči i jednostavno trpjeti s mislima na Uskrs koji slijedi nakon svakog trpljenja. Isto je i s radosnim trenutcima: živjeti ih u njihovom punom jeku. Takav stav prema životu, bez straha od drugih, od boli, od povrijeda, takav stav je stav čovjeka koji živi puninu života. No, smetnje koje mogu priječiti tu puninu života su mnogobrojne: neopraštanje, srdžba, opterećenost tuđim mislima i djelima, pretpostavke o tuđim ponašanjima, brige o ishodu nečega, nepovjerenje u Božju providost, zatvorenost u sebe, okrenutost prema samome sebi…i mnoge druge. Neke od tih prepreka prisutne su i kod ono dvoje navedenih, meni dragih, ljudi. Jedno je opterećeno neopraštanjem i okrenutošću prema sebi, dok je drugo opterećeno brigama o tome što će i kako će nešto biti, a korijen je nedovoljno povjerenje u Boga. Kad to postane način življenja, onda je to problem za samu osobu i za osobe u njenoj blizini, jer osoba nikad nije okrenuta nekoj osobi u sadašnjosti, nego se sve temelji na prošlosti i budućnosti.

Ako gledamo na Boga kao onoga koji daje milost preobilnu, odnosno koji ne daje Duha na mjeru, tada gledamo na Boga darivatelja i ljubitelja života. On nam svakodnevno daje more milosti, a mi smo često u stanju primiti samo pokoju kapljicu te milosti jer nam je srce opterećeno, jer se umaramo ishodima, pretpostavkama koje su neutemeljene i koje se nikada ne će ostvarit, ali mi na njima temeljimo svoju sadašnjost i time postajemo kao ono zrno koje je palo u trnje koje ga je ugušilo, te zrno nije moglo narasti. No, kako biti otvoren za Boga, kako imati otvorene ruke za primiti milost?! Možda nam najbolje posluži prikaz siromaha koji ima otvorenu ruku za prositi. Taj siromah ne zna hoće li išta dobiti, hoće li se nešto naći u njegovoj šaci ili će netko pljunut na njegov dlan, no njegova je ruka otvorena. Takvi mi trebamo biti. Bez obzira na okolnosti života, patnju koja nas pritišće, osobe koje nas opterećuju, bez obzira na sve to, POZVANI SMO VJEROVAT I ZAHVALJIVAT! Na svemu i u svemu. Jer sve je tu da bi nas izgradilo i posvetilo.

Stav da Bog i najgoru situaciju u našem životu može okrenuti nama na dobro, stav je zrna koje padne na plodno tlo, jer štogod ti se dogodilo, ostani otvorenih ruku i primaj sve što ti dan pruža i to zahvalno. Darovan si drugome u ovom trenutku, ne u onom prije ili onom poslije. Svaka zarobljenost samim sobom ili prošlošću, budućnošću, nas onesposobljava za stav sebedarja, za stav ljubljenja i imanja otvorenih ušiju i očiju za drugoga. I ne brini, ti ne možeš toliko pogriješiti koliko ti Bog može oprostiti ☺ On je danas spreman dati ti puninu milosti, jesi li ju spreman danas primiti?!?

 

Da biste komentirali, prijavite se.