Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

subota, 15. listopada 2016. Arhiva kolumne

Utakmica s Bogom!

Bog zna biti pomalo neobičan. Ne razumiješ Ga. Puštaš Mu se, a On ti uzvraća opaskama i bitkama koje ne možeš pobijediti i koje zapravo nemaju vidljivog kraja. Zatim budi u tebi sjećanja na ljude kojih si željan vidjet i doživjet nakon dugih godina. I pusti te... Bog te pusti...
Foto: pixabay.com

Svatko od nas živi život najbolje što može, barem u to uistinu vjerujem! Svi smo mi ''prodigal sons'' koji u određenom trenutku izgubimo kompas ili nam se on sam pokvari zbog naših želja i potreba. Tako nastupa surovost života koju Bog predvidi za svakoga od nas!

Posljednjih mjeseci, sa mnom osobno, Bog je zaigrao košarku! Zašto košarku, pitat ćete?! – zato što je to sport u kojem nikad nisam bila dobra, a koš je za mene rijedak zgoditak, prije oni koji sa mnom igraju bivaju ozlijeđeni negoli ja ubacim loptu u koš. I tako smo vam Bog ja zaigrali. Skoro nisam pristala na tu utakmicu svjesna svoje ograničenosti i nepodobnosti za taj sport, ali kad On zove, svaki put pomislim; a s Njim sam, što mi se može dogoditi...

I sad ću vam ispričati tijek moje utakmice kroz simboličan govor jer su neke situacije bile preteške još uvijek su mi kamen na srcu, te o njima ne mogu još ni pisati ni govoriti.

Dakle, bio je prvi meč! Bog me pozvao da igram kao višlji igrač, izabrao je kategoriju kojoj nikad nisam pripadala i stavio me u tim koji nije bio te kategorije. Neobično, zar ne, možda i smušeno zvuči, ali govorim vam o promjeni posla i svim segmentima koje promjena sa sobom donosi. Podosta sam vam pregovarala s Bogom, no zvono je označilo početak utakmice u kojoj je prevladao Božji osmijeh! Ovaj meč završio je izjednačavanjem zahvaljujući mom srcu koje je katkad puno više Božje od mog razuma, te smo Bog i ja nastavili sa sljedećim mečem...

U idućoj rundi, Bog je zaželio zaigrati sam sa mnom, te doživjeh tu Njegovu bliskost unatoč mom egu koji je uživao dokazujući Bogu kako ja ipak znam i mogu zaigrati košarku. Ah...tu je On pobijedio, unatoč mojim opiranjima i pokušajima da prijeđem preko Njegove nježnosti i milosti, no bila sam sretna i ispunjena...kao na krilima... a On mi je dao i da ubacim koju loptu jer sam Mu dopustila da me nosi!

Došao je treći meč i Bog je rekao da odlazi na pauzu, ali da ja nastavim igrati. Te mi je poslao ljude koje apsolutno ne znam... ta runda bila je neobična jer kad bi oni zabili koš, ja bih se radovala, a pošto mojeg koša u toj rundi nije bilo, nisam se osjećala neuspjelom, jer je njihov uspjeh bio bitan.

Četvrti meč me oborio s nogu. Koš se podigao, lopta otežala, a svi oko mene bili su veći... nijedan koš nije bio moj... kao da sam upala u tuđu utakmicu i tražim svoje igrače, a njih nema. Bog je bio na tribinama, gledao me, ukazivao pogled povjerenja, ali moji vapaji kao da nisu do tamo dopirali. Moja zbunjenost rezultirala je mojim kolapsom i utakmica je izgubljena!

Približavajući se svlačionici, susrela sam Život. Bila sam ljuta na njega...štoviše pretužna i prejadna da bih i jednu riječ prozborila. A život je uzimao svoje stvari i krenuo prema izlazu. 'Kamo sad ideš?' upitala sam drsko: 'K onima koji me žele!' – Zar te ja ne želim? - moje pitanje je bilo puno suza : 'Znaš, ti želiš samo onaj dio mene koji tebi odgovara, onaj dio u kojem se osjećaš sigurno i udobno. Želiš svoj mir i svoj uspjeh, svoju jakost i svoju samostalnost, ali ja sam satkana od toliko drugih situacija koje ne mogu u tebi živjeti!'

Ajme... to me pak satrlo! Agonija... velika agonija zbog besmisla koji je bio pred mojim očima dok je volja za životom nestajala ispred dvorane. I težina u plućima zbog nepravde, jad zbog toliko povrijeđenosti i kamen na srcu zbog tolikih nejasnoća i mraka koji je nastao gašenjem svijetla... No u meni se, prijatelji, probudila neka iskrica. Mala iskra prkosa koja je počela ponovno paliti svijetla! I istrčala sam van dvorane, van svoje sigurnosti i svojih odgovora i doviknula:

'Hej! Živote! Ja sam jača negoli misliš! I svejedno te volim! Izabirem te! Izabirem život! Danas, baš danas, u ovom besmislu i agoniji govorim ti sa smiješkom! Volim te, živote! Ljubim te jer si dar od Boga! Ljubim te jer me učiš kako sama ne mogu, kako Bogu prestat vapiti ne smijem! Učiš me, moj Živote, da mi još puno mečeva treba do neba i da je vječnost onoliko koliko je u meni – koliko se izdižem iznad sebe i svojih boli! Vječnost je u meni onoliko koliko se usudim vidjeti iznad očima vidljivog! I ne Živote, ne puštam te... vrati se sa mnom, čeka nas žestoka tekma!'

I Život u prvi mah izbezumljen, a potom zadivljen mojom iskrom u samome mraku, zagrli me i osmijehe se: 'Ti si bome teška kategorija!'

I ne znam, čitatelju, hoćeš li pronaći ikoju mudru u ovom mom prepričavanju moje priče... O jednom DA koji je nastao mimo svake nade i smisla, a koji me vratio na utakmicu mog života, koja se ne može nastaviti bez mene! Zato ti želim još samo jedno reći; kad nigdje ne vidiš smisla, kad je agonija prisutna, očaj u blizini, zavapi Gospodinu i nasmiješi se životu...pa ti si Božje dijete... s Njim možeš sve!


 

Da biste komentirali, prijavite se.